Sidebar Menu
U nastavku ćemo otvoriti neka od pitanja koja su od interesima filozofima, a koja se tiču odgovornosti prema izbjeglicama. Dok će se većina filozofa složiti oko određenih pitanja, primjerice kako prema izbjeglicama doista postoje značajne dužnosti te kako ih u praksi uglavnom ne ispunjavamo na adekvatan način, neće se pronaći supstantivno slaganje oko brojnih drugih pitanja na temu ovog fenomena. Neke od točaka neslaganja ili otvorenih pitanja bit će predstavljene u ovom preglednom tekstu. Preciznije, nešto detaljnije će biti rečeno o tome koga možemo smatrati izbjeglicom i zašto, kakva je priroda, sadržaj i utemeljenje naših dužnosti prema izbjeglicama, te na koji način bi se navedene dužnosti trebale distribuirati među različitim akterima koji su odgovorni djelovati.
Osim pitanja koja se vezuju uz prihvat izbjeglica, poput gore navedenih, odnosno politika koje određuju koga ćemo i pod kojim uvjetima prihvatiti na teritorij, u nastavku teksta dotaknut ćemo se i pitanja koja se tiču naturalizacije, odnosno onih politika koje određuju dužnosti prema izbjeglicama jednom kada su prihvaćene u društvu. U raspravama o imigraciji, ova se dva seta politika sve više promatraju zajedno, odnosno kao međuovisne politike.
Konvencionalni okvir i izbjeglice
Jedno od centralnih pitanja u etici i politici imigracije jest pitanje o pravu države na isključenje stranaca. Može li država slobodno postaviti vlastite imigracijske politike, uključujući i izrazite restrikcije na imigraciju, u skladu s vlastitim interesima, ili je s druge strane moguće tvrditi kako imigranti imaju načelno pravo na slobodu imigracije?
Za raspravu po pitanju izbjeglištva, od posebnog je filozofskog interesa takozvani konvencionalni pristup po pitanju imigracije, koji je ujedno bliži i međunarodnoj praksi. Odnosno, zagovornici konvencionalnog pristupa su oni koji smatraju kako države načelno imaju pravo regulirati imigraciju u skladu s vlastitim interesima, ograničene eventualno ljudskim pravima stranaca. Najpoznatiji filozofski zastupnici konvencionalnog pristupa su Christopher Heath Wellman (2008, 2011), David Miller (2005, 2016) te Michael Blake (2013). Konvencionalni pristup počiva na pravu, odnosno interesu političke zajednice da bude samo-određena, potom na teritorijalnim pravima te zajednice, odnosno države, te na konsenzusu o nepostojanju ljudskog prava na slobodnu imigraciju, a čije će postojanje zastupati brojni zagovornici otvorenije imigracije, poput Josepha Carensa (2013), Phil Colea (2011), te Kierana Obermana (2017).
Standardno gledano, političke zajednice (države) imaju pravo na samo-određenje, odnosno imaju pravo odrediti svoj politički status, te slijediti vlastite političke, ekonomske i kulturne ciljeve, a bez vanjske prisile. Navedeno je pravo prepoznato i kodificirano u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, primjerice u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (vidi članak 1.). Standardna se pozicija, dakle, vidi kao pozicija suvereniteta i ne-intervencije (Owen, 2017), što ima implikacije za imigracijske politike, za koje se smatra kako direktno potpadaju pod pravo na samo-određenje.
S druge strane, svaka je država nužno teritorijalni entitet (Blake, 2013), potreban joj je ograničeni teritorij nad kojim ima autoritet, te u okvirima kojeg može izvršavati svoju funkciju, a teritorijalna prava povlače i pravo na kontrolu kretanja ljudi na teritorij, odnosno prava na regulaciju imigracije (Song, 2018).
Važan element navedene pozicije je i prepoznavanje kako postoje posebni odnosi među građanima (s punopravnim statusom), a na temelju kojih država ima posebnu obvezu skrbiti se za ljudska prava svojih građana. David Miller prepoznaje 3 važna elementa tog posebnog odnosa - sudjelovanje u zajedničkoj pravnoj i političkoj shemi, uključenost u široku shemu suradnje i podjele poslova (ekonomska domena), te dijeljena kultura, povijest i jezik i osjećaj pripadnosti građana svojoj državi (Miller, 2016:26). Upravo su države, prema M. Gibneyju (2004) odgovor na pitanje tko je odgovoran prema kome u modernom svijetu, a smatra se kako su države odgovorne prema svojim građanima, dok su na moralne zahtjeve stranaca u pravilu dosta rezistentne. Odnosno, dužnosti prema strancima, kada se mogu utvrditi, su često prilično minimalne, te se odnose na poštivanje osnovne razine njihovih ljudskih prava.
Pobornici konvencionalnog pristupa također nastoje pokazati kako se ljudsko pravo na imigraciju ne može utemeljiti niti direktnim niti indirektnim strategijama (Miller, 2017), te kako se eventualno može detektirati interes za imigracijom, koji u većini slučajeva neće nadjačati prava zajednice na samo-određenje i njezina teritorijalna prava.
Navedeno povlači da država u principu ima pravo ograničiti imigraciju, ponekad i prema najpotrebitijim strancima (Wellman, 2008).
Izbjeglice u tom kontekstu predstavljaju izuzetak općoj praksi ili pravilu, odnosno normi o suverenitetu i diskreciji nad odlukama o prihvatu stranaca na teritorij, te uklanjanju stranaca s istog (Owen, 2017: 271). Navedeno je utjelovljeno prvenstveno u dužnosti non-refoulment-a, odnosno načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja izbjeglice u zemlju u kojoj joj prijeti opasnost.
S obzirom na poseban status pozicija izbjeglice predstavlja i posebno značajno pitanje za filozofiju politike.
Tko je izbjeglica?
S obzirom da je u međunarodnom pravu prepoznato ljudsko pravo na azil (čl.14 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, 1948.) koje je implementirano u pravne alate većine zemalja, te da će i većina teoretičara prihvatiti kako postoje ekstenzivne dužnosti prema izbjeglicama, od posebnog filozofskog interesa postaje definicija izbjeglice. Prema kome točno postoje obveze i tko je nositelj prava na azil, odnosno prava da ga se ne isključi s teritorija zemlje?
Standardno se uzima definicija iz Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine, nadopunjena Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967.
Prema navedenim međunarodnim dokumentima, izbjeglica je osoba…„koja se nalazi izvan zemlje svog državljanstva, te se uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja, ne može, ili zbog tog straha, ne želi prihvatiti zaštitu dotične zemlje…” (Konvencija, 1951.)
Brojni će filozofi smatrati kako navedena definicija, koja je ujedno i ona definicija po kojoj se ravna međunarodna praksa, suviše „uska“. Navedena se definicija odnosi prvenstveno na progon, i to progon uslijed specifičnih razloga. Progon se često vidi kao centralna točka izbjeglištva koja zahvaća pucanje posebne veze između građanina i njezine države (Miller, 2016:81). Progonom pojedinci gube članstvo u svojoj političkoj zajednici, čime azil postaje odgovor, ne samo na zaštitu, već i na potrebu za pripadanjem nekoj političkoj zajednici, bez čega se, kako je Hannah Arendt naglasila, gubi pravo na imanje prava (Arendt, 1986). S druge strane, nužno je naglasiti, a što se u praksi već i prepoznaje, da progon često vrše i nedržavni akteri, poput pobunjeničkih ili kriminalnih grupa, milicija, religijskih ekstremista i slično, što ima implikacije za dodjeljivanje statusa izbjeglice u kontekstima građanskih ratova, propalih država ili država u kojima je vlada/nositelj autoriteta u nemogućnosti zaštititi one proganjane na navedeni način (Lister, 2018). Ipak, autori poput Davida Owena naglašavaju kako konvencijska definicija u potpunosti ne uspijeva zahvatiti taj izniman status ranjivosti u kojoj se izbjeglice nalaze, te sve dimenzije koje pucanje posebne relacije između države i građana zahvaća, a koje nije samo manifestirano strahom od progona (Owen, 2017:277), nego i općenito nedostatkom zaštite temeljnih ljudskih prava vlastitih građana.
Nadalje, čini se moralno arbitrarno ograničiti definiciju izbjeglice samo na one pojedince koji se nalaze izvan zemlje državljanstva uslijed progona. Odnosno, nije jasno kako je uspješnost u bijegu preko granice države u kojoj su ljudska prava ugrožena, naspram nemogućnosti izlaska, ili raseljeništva, upravo ona točka po kojoj će se neki pojedinac smatrati izbjeglicom dok drugi neće.
Iz navedenog razloga mnogi će filozofi predlagati proširenje definicije izbjeglice, a kako bi ona zahvatila i one koji bježe od ekstremnog siromaštva, rata ili prirodnih nepogoda (Kukhatas, 2017; Oberman, 2016; Shacknove, 1985), odnosno sve one kojima su temeljna ljudska prava ozbiljno ugrožena, neovisno o uzroku, ili geografskoj pozicioniranosti. Kieran Oberman, primjerice, navodi kako je razlikovanje između ekstremno siromašnog pojedinca koji bježi od gladi, i osobe koja bježi od progona moralno arbitrarno. Jedini kriterij koji bi sustav izbjeglištva, prema navedenom autoru, trebao uzimati u obzir je - potreba.
S druge strane, evidentno je kako će proširenje definicije izbjeglice, dovesti do proširenja skupa pojedinaca kojima je u tom slučaju potrebno pružiti zaštitu ili azil. Kako bi se navedena proširenja ipak ograničila, predlažu se definicije koje će naglasiti ulogu zemlje državljanstva u nemogućnosti zaštite ljudskih prava svojim građanima kroz namjeru ili direktno (su)učesništvo (Miller, 2016:80) i/ili predlaganjem ograničenja definicije izbjeglice samo na one kojima se nikako drugačije ne može zaštititi minimum ljudskih prava osim preseljenjem iz zemlje (Miller, 2016: 83), što u praksi može pretpostaviti i neke druge mehanizme zaštite koje nisu uvijek i nužno u formi pružanja azila, što je vidljivo i iz UNHCR-ovih trajnih solucija, odnosno repatrijacije, preseljenja i lokalne integracije (Souter, 2014).
Navedena ograničenja definicije izbjeglice, odnosno u praksi konkretne dodjele statusa, rezultiraju činjenicom da je velik broj ljudi čija su temeljna ljudska prava u matičnoj zemlji ugrožena, uglavnom nezaštićen, te nije međunarodno prepoznat kao imatelj prava na azil.
Kukhatas (2017) primjerice naglašava kako problem leži u samom pokušaju uvođenja definicije, odnosno distinkcije u kategoriji izbjeglice i imigranta; s obzirom da je sama svrha definiranja u principu kontrola kretanja ljudi u svijetu gdje slobodno kretanje nije opcija. Ako definiciju suzimo, onda isključujemo i pojedince koji su u ozbiljnom riziku od teških opasnosti jer primjerice ne spadaju u prilično usku konvencijsku definiciju. Ukoliko je proširujemo, riskiramo sve proizvoljnije i teže razlikovanje između izbjeglica i “ekonomskih migranata”. Drugi skup problema je i činjenica da u institucijalnom smislu izbjeglice same po sebi i nisu posebne, s obzirom da je oko “izbjegličkog problema” izrasla golema birokratizacija koja za cilj ima smanjiti broj uspješnih aplikanata za azil, te koja dok zadržava potrebu za distinkcijom između izbjeglice i ostalih kategorija imigranata, u praksi tu razliku sve više zamagljuje.
Osim pitanja koga točno trebamo smatrati izbjeglicom, odnosno koja razina potrebe je ona na koju zemlje imaju obvezu odgovoriti, pitanje je i je li potrebno pružiti pomoć na licu mjesta ili je nužno preseljenje, odnosno azil u drugoj zemlji, a kao ono što će razlikovati izbjeglicu od ostalih kojima su ljudska prava također ozbiljno ugrožena. Kieran Oberman upozorava da niti takva distinkcija neće u potpunosti razdvojiti “ekonomske migrante” od izbjeglica, s obzirom da je i samo ekstremno siromaštvo vrlo kompleksan fenomen i nije uvijek jasno da je jedina i najbolja forma pružanje pomoći na licu mjesta, odnosno slanje različitih oblika pomoći ili ulaganje u razvoj u zemljama otkuda dolaze siromašni, što su ona rješenja za koja će se radije opredijeliti teoretičari konvencionalnog pristupa poput Millera (2016) i Wellmana (2008).
Definiranje izbjeglice ostaje relevantno filozofsko pitanje na koje nije jednostavno pružiti odgovor. Ipak, ostaje potreba da se utvrdi na koji način, a da nije u potpunosti moralno arbitraran, je moguće razlikovati izbjeglice od ostalih pojedinaca kojima su ljudska prava ozbiljno ugrožena, te da se odgovori na pitanje na temelju čega je utvrdiv poseban status izbjeglice, i je li navedeno razlikovanje uopće moralno opravdano.
Kakve su dužnosti prema izbjeglicama?
Važan fokus po pitanju rasprave o dužnostima prema izbjeglicama svakako je i pitanje kakve su prirode navedene dužnosti, kakav je njihov konkretan sadržaj, te na temelju čega ih utemeljujemo.
Najčešće, dužnosti prema izbjeglicama se prepoznaju kao humanitarne dužnosti. Kao takve, one se utemeljuju na nekim od principa koji će ostaviti dosta prostora za diskreciju države, po pitanju mehanizama ispunjenja dužnosti, ali i po pitanju dosega istih. Odnosno, humanitarne se dužnosti utemeljuju ili na principu pružanja pomoći (Walzer, 1983), samaritanstva ili univerzalnog prava na gostoprimstvo (Kant, 1975). Važno je napomenuti da se humanitarnim dužnostima u principu ne dovodi u pitanje suverenitet države i njeno pravo da slobodno uređuje vlastitu imigracijsku politiku te njezina teritorijalna prava. Humanitarne se dužnosti vide kao one koje su ograničene interesima građana, odnosno ograničene cijenom koja ne može biti previsoka kako bi bile ispunjene. Slučaj spašavanja koji navodi David Miller može slikovito prikazati navedenu brigu vezanu uz cijenu. Dok se s jedne strane nalaze oni koji su pod prijetnjom smrti ili ozbiljne ozljede, na drugoj se mora nalaziti netko tko je u mogućnosti intervenirati bez pretjeranog rizika za vlastitu sigurnost. Odnosno, ni dužnost spašavanja, pa tako niti dužnost pružanja azila izbjeglicama, nije neograničena ili bezuvjetna (Miller, 2016:78). Ono što predstavlja temeljno ograničenje dužnostima koje proizlaze iz humanitarizma jest činjenica da se takve dužnosti ne mogu zahtijevati od određenih strana, niti se njihovo ne-ispunjenje kazniti od treće strane. Ispunjenje humanitarnih dužnosti ili njihovo ne-ispunjenje, može se isključivo valorizirati kao moralno pohvalno i dobro djelovanje, ili kao djelovanje koje je ne-moralno ili loše.
S druge se strane može postaviti pitanje mogu li se dužnosti prema izbjeglicama vidjeti i kao dužnosti pravednosti?
Dužnosti pravednosti su u pravilu dužnosti koje se vide kao snažnije, te se za razliku od humanitarnih dužnosti mogu zahtijevati. S obzirom da se obično vidi kako dužnosti pravednosti postoje gdje postoje i neki odnosi, postavlja se pitanje može li neka država imati dužnost pravednosti prihvatiti neke od izbjeglica. Odnosno hoće li činjenice postojanja globalnog tržišta, često nepravednih i neuravnoteženih pravila trgovine resursima, trgovine oružjem i financiranja ratova, podržavanja režima koji ugrožavaju ljudska prava te drugih utvrdivih globalnih veza, moći generirati navedene dužnosti?
Teoretičari poput Davida Millera, na temelju posebnih veza koje država ima prema svojim građanima, pretpostavlja postojanje posebnih dužnosti pravednosti prema tim građanima. Navedeno opravdava diferencijalni tretman prema su-građanima u smislu snažnog preferiranja njihovih interesa (Miller, 2016: 26). Neki imigranti prema Milleru, zbog posebnih/prethodnih veza s državom, poput primjerice vojne službe za navedenu državu, mogu imati poseban zahtjev za imigraciju u tu zemlju (Miller, 2016:77).
Neki od autora smatraju kako takve posebne dužnosti prihvata (kroz pružanje azila za izbjeglice, ili pružanje rezidencijalnog statusa za imigrante) mogu biti utvrđene (Souter, 2014; Wilcox, 2007; Miller, 2016.) te kako je moguće tvrditi da neke države imaju posebne obveze pravednosti prema nekim izbjeglicama.
Relacije koje su u tom kontekstu posebno istaknute su odnosi odgovornosti za nastanak konteksta koji stvaraju izbjeglice.
U tom slučaju azil prestaje biti rješenje koje proizlazi iz humanitarizma države primitka, već postaje mehanizam reparacije, odnosno dužnost države koja je sudjelovala u nastanku negativnih uvjeta da popravi nastalo stanje i pruži kompenzaciju štete.
Taj pristup uključuje fokus na proces koji je uzrokovao stvaranje izbjeglica, te ulogu drugih zemalja u tom procesu (Souter, 2014: 328). Dakle osim trenutačnih odnosa koje izbjeglice mogu imati prema određenim državama, odnosno potencijalne države primitka prema okolnostima koje stvaraju izbjeglice u drugim zemljama, i povijesni odnosi postaju relevantni (Wilcox, 2007: 277).
Kako bi se dužnosti pravednosti utvrdile otvara se niz pitanja o prirodi relacija koje moraju postajati između pojedinih država i izbjeglica te uvjeta koji ih stvaraju. Je li potrebna direktna kauzalnost? Mora li navedena država i u kojoj mjeri biti odgovorna za negativni ishod u državi u kojoj nastaju izbjeglice? Jesu li relacije suučesništva u ugrožavanju ljudskih prava dovoljne da se utvrde reparativne dužnosti? Igra li moralna odgovornost za neko nastalo stanje ulogu u utvrđivanju onih aktera/država koje trebaju snositi odgovornost za ispravljanje nastalog stanja?
Točna razina odgovornosti za neku situaciju često će biti teško razlučiva, jer ponekad nije jasno tko je, te u kolikoj mjeri odgovoran za nastalo stanje u nekoj državi, odnosno u kojoj mjeri ulogu igraju lokalni, a u kojoj međunarodni faktori. Međutim, da bi se aktivirala odgovornost za reparaciju nastalog stanja prema nekim autorima dovoljno je da aktivnost odgovorne države bude u setu preduvjeta koji su uzrokovali navedeno stanje, te da je taj utjecaj na nastalo stanje dovoljno supstantivan (odnosno bitno je da se radi o aktivnoj participaciji kroz primjerice djelovanje, iniciranje, olakšavanje ili održavanje stanja koje producira okolnosti koje štete ljudskim pravima) (Wilcox, 2007: 280).
Minimalno, po pitanju dužnosti prema izbjeglicama većina će autora prihvatiti ono što je međunarodno prepoznato kao zakonska obveza, odnosno, princip non-refoulmenta, ili zabrane deportacije izbjeglice, odnosno tražitelja azila, u one zemlje gdje im prijeti neposredna opasnost. Ovakva zakonska obveza implicitno pretpostavlja postojanje relevantne razlike između tražitelja azila koji je uspio doći do granica neke treće države te u njoj zatražiti azil, od primjerice izbjeglice koji se nalazi u izbjegličkom kampu, izvan neposredne opasnosti, te prema kojem se razina dužnosti drastično smanjuje. Pitanje je postoji li relevantna razlika između te dvije kategorije ljudi, koja bi opravdala i različito postupanje, na što upozorava Parekh (2016). S obzirom da je sadržaj i intenzitet dužnosti prema izbjeglicama u kampovima znatno oslabljen, u odnosu na dužnost da se pruži azil onim tražiteljima za koje se utvrdi da se mogu smatrati izbjeglicom, a koji su došli do granica nekih od sigurnih zemalja, brojne zemlje posežu za različitim mehanizmima kojima bi se otežao pristup granicama sigurnih zemalja.
Pitanje koje se u tom kontekstu može postaviti je i koje sve dužnosti mogu postojati prema izbjeglicama osim azila, te postoje li one i u kontekstima gdje izbjeglice nisu došle na teritorij sigurne zemlje.
Kako preraspodijeliti obveze prema izbjeglicama?
Posljednji skup pitanja, koja se tiču prihvata izbjeglica, koji će se otvoriti ovim preglednim esejem je i pitanje pravedne raspodijele dužnosti prema izbjeglicama. Iako je u praksi često tako da postoje zemlje koje privlače veći broj izbjeglica, pitanje je imaju li te zemlje dužnost prihvatiti sve izbjeglice, mogu li izbjeglice birati zemlju u kojoj žele zatražiti azil, te na koji se način može urediti raspodjela dužnosti, a da ona bude pravedna?
Uglavnom je odgovornost za zbrinjavanje izbjeglica podijeljena među nizom aktera (zemalja) (Miller, 2016: 83) odnosno, ona se čini uvelike arbitrarna, te otvara problem pravedne raspodjele obveza prema pružanju zaštite izbjeglicama.
Standardno se smatra kako je zemlja u kojoj je izbjeglica zatražila azil, ona koja ima dužnost zbrinjavanja izbjeglice. U trenutku kada izbjeglica aktivira zahtjev za azilom u određenoj zemlji, čini se kako ta zemlja postaje direktno odgovorna za zaštitu navedenog izbjeglice. S obzirom na činjenicu ranjivosti u koju se izbjeglica stavlja kada aplicira za azil u nekoj određenoj zemlji te s obzirom na činjenicu da će odluka navedene zemlje imati bitne posljedice za dobrobit izbjeglice, između zemlje u kojoj je izbjeglica zatražila azil te samog izbjeglice nastaju posebne relacije odgovornosti (Miller, 2016: 85). S obzirom na često neproporcionalni pritisak na neke od država domaćina, predlaže se sustav alociranja izbjeglica koji bi trebao biti vođen idejom pravednosti (Miller, 2016: 86-87).
Jedna od opcija, je prepustiti izbjeglicama izbor zemlje u koju se žele naseliti, no jasno je kako je navedeno nepopularno i nije jasno ima li moralnu podlogu. S obzirom da je pravo na slobodnu imigraciju upitno nije jasno da iz prava na azil proizlazi pravo na izbor zemlje u kojoj će azil dobiti (Blake, 2016).
Mogu li se zemlje koje su igrale neku ulogu u nastanku onih stanja koja stvaraju izbjeglice vidjeti kao primarno odgovorne za zbrinjavanje izbjeglica? Prema analizi autora poput Wilcox (2007) i Soutera (2014), pokazano je kako se među zemljama koje su odgovorne za nastanak nekog lošeg stanja te izbjeglica mogu nastati posebne relacije, odnosno generirati se posebne reparativne dužnosti. Time se barem za određeni skup pojedinaca može odrediti zemlja primarno odgovorna za pružanje azila.
Jasno je da navedeno ima ograničenja u slučajevima gdje je teško odrediti koja je država primarno odgovorna, koliko su druge države, ne -državni akteri, međunarodne političke i ekonomske strukture ili i sama matična zemlja izbjeglica odgovorni za nastalo stanje. Osim toga primarno odgovorna država može biti pretjerano siromašna, u potpunosti propala ili autoritarna, te time u nemogućnosti pružiti navedenu zaštitu.
Time postaje vidljivo kako je potrebno uzeti i neke od drugih kriterija u obzir prilikom uspostavljanja sustava pravedne raspodjele dužnosti prema izbjeglicama. Pitanje se može postaviti i o tome kakvi su kriteriji i kojem kontekstu su oni prihvatljivi. Treba li se u obzir, uz relacije odgovornosti za nastalo stanje, kao kriterij uzimati i bogatstvo te gospodarski razvoj zemlje pružateljice azila, geografska lokacija, odnosno blizina zemlje zemlji državljanstva izbjeglica, integrativni kapaciteti zemlje (Owen, 2017), ili kulturna sličnost populacije kulturi izbjeglice (Miller, 2016)?
Osim uspostavljanja kriterija, pitanje je i na koji će se način regulirati distribucija izbjeglica? Odnosno, čak i kada bi se zemlje dogovorile o kriterijima raspodjele izbjeglica, na koji način bi se osigurala provedba navedene raspodjele? Trebaju li takvu distribuciju uređivati nad-nacionalne strukture uspostavljene u tu svrhu ili se odgovornost za provedbu treba ostaviti u rukama država? I na koji je način onda moguće osigurati da se države pridržavaju zadanih kriterija i pravila, i ne pribjegavaju mehanizmima kojima će izbjeći dužnosti?
S druge strane, je li najoptimalnije zadržati postojeći sustav uz mogućnost da države među sobom omoguće transfere izbjeglica (Miller, 2016), a kako bi zadržale svoj suverenitet po pitanju prihvata stranaca na svoj teritorij, i prijeti li navedeno komodifikaciji ljudi čija su ljudska prava ugrožena? Odnosno, je li dopustivo da države, a kako bi zaštitile interese svojih građana, pribjegavaju mjerama svojevrsne „trgovine“ ljudima kojima je potrebno pružiti zaštitu?
Kakve su dužnosti integracije?
U konačnici, važan skup pitanja tiče se i pitanja naturalizacije izbjeglica, odnosno onih politika koje uređuju prava i obveze izbjeglice i države prihvata u svrhu zadobivanja trajnog političkog statusa, odnosno državljanstva.
Većina će se autora koji se bave problematikom imigracije složiti kako se nakon protoka određenog vremena, te u slučajevima nemogućnosti repatrijacije, odnosno povratka izbjeglice u zemlju državljanstva, javlja dužnost uključenja izbjeglice ili imigranta u punopravno članstvo zajednice, kojim se pruža puni status, odnosno set prava i obveza koji se uz njega vezuju, a koji uključuje i mogućnost punopravne političke participacije u društvu. Svrha naturalizacije jednim je dijelom izbjegavanje zadržavanja pojedinaca u trajno neravnopravnom statusu (Walzer, 1983).
Kako bi se naturalizacija ostvarila, pred izbjeglice se postavljaju određeni uvjeti, a pitanje od interesa postaje kakvi bi ti uvjeti trebali biti, a da budu pravedni?
U novije vrijeme se sve više ističu neki od zahtijeva integracije u društvo, a politike asimilacije, koje su se prethodno zagovarale, često u svrhu očuvanja nacionalnog identiteta i kulture države prihvata, sve se više napuštaju (Wilcox, 2004). Asimilacija se sve više vidi kao izrazito jednosmjeran proces koji traži od izbjeglica da plate previsoku cijenu, u smislu potpune akulturacije i napuštanja svih kulturnih obilježja i identitetskih odrednica, u svojoj najstrožoj formi (Mason, 1999).
Ono što se očekuje od izbjeglica, a kako bi postali punopravni članovi društva, uglavnom je razložna razina integracije u zajednicu, koja je za razliku od asimilacije dvosmjeran, te čak i trosmjeran proces, koji uključuje dužnosti i obveze kako od izbjeglice prema društvu, tako i od zajednice da akomodira neke od specifičnosti izbjeglica (Miller, 2016). David Miller ističe tri tipa integracije: civilnu, društvenu i kulturnu. I dok postoji šire slaganje oko prihvaćanja i zahtijevanja prva dva tipa integracije, odnosno dijeljenja principa i normi političkog i građanskog djelovanja društva, te mogućnosti pravične interakcije između izbjeglica i ostatka društva karakterizirane međusobnim povjerenjem, neslaganje se javlja po pitanju kulturne integracije (Miller, 2016: 132-133). Odnosno postavlja se pitanje je li i u kojoj mjeri s aspekta liberalizma i demokracije uglavnom kulturno pluralističkih društava dopustivo zahtijevati od imigranata da usvoje zajedničku nacionalnu kulturu, posebice iz razloga što je i nejasno što se točno misli pod zajedničkom nacionalnom kulturom, a da ne povlači politike akulturacije i asimilacije u snažnijem smislu. Na primjer, prilično je jasno da je usvajanje većinskog jezika sigurno važno za ostvarenje šireg spektra zanimanja i posjedovanja više mogućnosti za razliku od većinske religije ili nekih kulturnih običaja.
Iako je vrijednost integriranog društva prepoznata, neće svi teoretičari podržavati jednake forme integracije koje društvo može tražiti od izbjeglice ili imigranta. Primjerice, Joseph Carens (2013), jedan od najgorljivijih zastupnika otvorenih granica, smatra kako je jedini legitiman zahtjev za naturalizaciju isključivo dovoljno dug period boravka u društvu. Razlog zbog kojeg se prema Carensu integracija ne treba postaviti kao zahtjev prema izbjeglicama i imigrantima je i ta što mnogi oblici integracije mogu predstavljati znatna ograničenja osobne slobode. Ono što se može očekivati je poštivanje zakona društva u kojem izbjeglica boravi, te eventualno znanje lokalnog jezika. Dovoljno dug period proveden u društvu, za vrijeme kojeg izbjeglice postaju njegovim dijelom, je prema Carensu, jedini uvjet za naturalizaciju, dok se društvena i politička integracija mogu ostvariti i indirektnim politikama, poput anti-diskriminacijskih politika ili politika organizacije stanovanja. S takvog aspekta, bilo kakve forme ispitivanja razine integracije, primjerice testovima povijesti i kulture društva postaju suspektna i potencijalno isključujuća.
Osim pitanja konkretnih zahtjeva koji se mogu tražiti od izbjeglice ili imigranta, a da bi udovoljili kriterijima demokratičnosti i liberalizma, u fokus ulaze i specifične politike, poput pitanja politika stanovanja, a na temelju kojih u sukob mogu doći s jedne strane deontička prava koja je potrebno zagarantirati svima, s konzekvencijalističkim preokupacijama, odnosno ciljevima, primjerice uspješno integriranog društva.
Ukoliko se integracija može vidjeti kao obveza društva, ili čak i pravo prema pojedincima koji su nastanjeni u društvu, a kako bi postali punopravno funkcionirajući članovi društva koji su njegov stvarni dio, onda se u konkretnoj provedbi navedenog može javiti konflikt između vrijednosti. Na primjeru politika stanovanja uočljiva je tenzija između konzekvencijalističkog gledišta koje je fokusirano na cilj, te deontičkog gledišta koje zastupa očuvanje određenih prava. Ukoliko je pravo na slobodu kretanja (koje uključuje i pravo izbora mjesta stanovanja) unutar države zagarantirano svima, treba li se ona u potpunosti dopustiti i pojedincima koji su u procesu integracije, a što može dovesti do problematike getoizacije ili segregacije zbog biranja stanovanja bliže pripadnicima vlastite kulture, ili je dopustivo navedeno pravo ograničiti, a kako bi se primjerice osigurala politika stanovanja koja će prihvaćene izbjeglice disperzirati među ostatkom populacije, pod pretpostavkom pospješenja integracije.
Je li navedeno u potpunosti empirijsko pitanje te u kojoj se mjeri u sličnim slučajevima može dopustiti paternalizam države?
S druge strane, dolazi li do disbalansa među zahtjevima prema izbjeglicama koji dolaze iz drugih kultura, a prema kojima se primjerice postavljaju izrazito snažni zahtijevi da napuste neke od religijskih obrazaca u civilnoj i političkoj sferi, i onoga što se ne očekuje primjerice od vlastitih građana u tom kontekstu? Primjerice je li bilo legitimno tražiti od izbjeglica islamske vjeroispovijesti da ne nose burke u školama ili javnim institucijama, dok su neka obilježja katoličke vjeroispovijesti dopuštena u tim istim sferama? U odgovoru na ta pitanja možemo se voditi dvama smjerovima prihvaćanja pluralizma unutar liberalnih demokracija – neutralnost i akomodacija. Prema prvom pristupu država je u potpunosti odvojena od religijskih i kulturnih zajednica i važan način manifestacije te odvojenosti je neutralan stav prema religijskim i kulturnim praksama. U praksi to znači da se zakon prema svim građanima treba odnositi jednako bez obzira na moguće poteškoće koje neke zakonske odredbe mogu predstavljati određenim vjerskim skupinama. S druge strane pristup akomodacije prihvaća određena izuzeća od zakona na temelju vjerskih ili kulturnih uvjerenja. Argument za politike akomodacije također proizlazi iz ravnopravnosti. Naime, zakoni čak i kad nemaju namjeru štetiti interesima manjine ipak su zakoni većine. Iz tog razloga akomodacija zahtijeva da većina prihvati posebnosti manjinskih praksi čak i kad one odudaraju od određenih zakonskih odredbi, a ne ugrožavaju sigurnost društva. Rješenje problema integracije često uključuje neku mješavinu oba pristupa. Tako po pitanju jezika i obrazovanja razlozi vrlo često pretežu na stranu neutralnosti zato jer se na taj način bolje garantira ravnopravnost. S druge strane pitanja oblačenja, prehrane i neradnih dana zbog vjerskih blagdana možda bolje pokazuju ravnopravnost ukoliko su u skladu s politikama akomodacije. Vjerska raznolikost posebno predstavlja izazov jer često većinske vjerske zajednice imaju povlaštene odnose s državom, vjerski blagdani većinskih zajednica su često državni blagdani i zakon je često uređen da odgovara većinskim vjerskim praksama. Ravnopravnost kao jedan od imperativa integracija u takvim okolnostima zahtijeva možda radikalniju promjenu postojećeg stanja da bi se postigla proklamirana neutralnost nego što bi to bio slučaj s dopuštanjem određenih vjerskih praksi koje prakticiraju izbjeglice/imigranti koji su nedavno postali brojniji u državi.
Prema zaključku
Pitanja vezana uz prihvat i naturalizaciju izbjeglica izazovna su i u teorijskoj i u praktičnoj sferi. Uloga filozofske analize u ovim je kontekstima potrebna, kao teorijska podloga koja može pružiti sustavnu konceptualnu analizu, te istaknuti nedosljednosti i otvorena pitanja.
Iako važna, uloga je filozofije ipak ograničena. Konkretni slučajevi ograničavanja i ugrožavanja ljudskih prava, te konkretne tenzije među s jedne strane interesa država da štite svoje samo-određenje i građane, i s druge interesa izbjeglica i imigranata da im se zaštite temeljna ljudska prava i pruži utočište, moraju se razriješiti u praksi, što će zahtijevati sinergijsko djelovanje različitih dionika, a u procesu kojeg će brojna ovdje otvorena pitanja morati biti razriješena na neki od načina, koji često neće biti niti najbolji, a niti najpravedniji.
Nebojša Zelić, doc.dr.sc.
Tamara Crnko, mag. kulturologije
Odsjek za filozofiju
Filozofski fakultet
Sveučilište u Rijeci