Onima koji su bili prisiljeni ostati u kolektivnom smještaju bilo je još teže nego ljudima u pojedinačnom smještaju. Živjeti sa više ljudi iziskuje dodatne napore prilagođavanja jer to nije nešto što je uobičajeno, svakodnevno. S jedne strane ljudi su tu bili podrška jedni drugima jer su proživjeli iste strahove, morali su napustiti svoje domove, članove obitelji koji zbog poodmakle dobi ili bolesti nisu bili u stanju putovati i sl. S druge strane, u kolektivu je gotovo nemoguće izbjeći neslaganja, pa čak i sukobe.
Život u stranoj zemlji gdje ne poznaju kulturu ni jezik značio je početak života „od nule“. Žene su te koje su morale bježati sa djecom, majkama ili drugim bliskim uglavnom ženskim članovima obitelji. Otići u nepoznato bez obiteljske i socijalne podrške i biti u strahu za obitelj i prijatelje koji su ostali u Ukrajini predstavljalo je ogromni stres. Nažalost, mnogo je onih koji su odmah morali početi i raditi u tom stresu jer su bili primorani naglo se uključiti u poslovni proces. Mnogo je žena koje su stigle i same s djecom i koje nisu imale kome ostaviti djecu dok rade. Takve su žene najčešće tražile poslove na pola radnog vremena. Poseban izazov bio je majkama djece sa posebnim potrebama koje su morale raditi i u tim teškim uvjetima snalaziti se i usklađivati posao i brigu oko djece.
Traženje posla je dodatni izazov ukoliko ne poznajete jezik, a to je upravo bila vodeća prepreka mnogima. Bilo je lakše pronaći posao onima koji su zarađivali na internetu. Spora hrvatska birokracija, nesnalaženje u sustavu, dugotrajno čekanje na nostrifikaciju diplome (čiji postupak priznavanja često nije jednostavan), dodatno su otežavali i otežavaju život mnogima. Mnogi liječnici, menadžeri, farmaceuti, odvjetnici i sl., primorani su raditi u uslužnom sektoru jer je u ugostiteljstvu i turizmu lakše naći posao. Također, u Ukrajini nije potrebno za svaki posao imati radno iskustvo ili završenu edukaciju, posao se uči u hodu, za razliku od hrvatskih poslova. Rad je za mnoge nužan i neophodan radi financijske stabilnosti, ali i stabilnosti svakodnevnice. Usredotočenost na obveze i ciljeve stvaraju osjećaj svrhe i korisnosti pogotovo u trenucima kada im nedostaju prijatelji i obitelj. Premda su zahvalni na prihvatu i novim prilikama za život bez ratnih strahota, mnogi sanjaju o povratku u svoju zemlju, miru i izgradnji novog života na ruševinama starog.
Izvor: Udruga MI Split
Članak je dio programa "Integracija u centru", financiranog sredstvima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.