„Mjesecima sam gledala u medijima kako teče izbjeglička kriza i kada je val krenuo kroz našu zemlju odlučila sam se uključiti prvom prilikom. Moglo bi se reći da je to bilo iz nekih plemenitih razloga, vidjela sam potrebu i reagirala sam, no postoji i onaj drugi možda sebičniji dio, da nakon dugog promatranja njihove patnje i moje bespomoćnosti, konačno sam mogla pomoći im nekako i osjećati se manje bespomoćno i puno korisnije oko cijele situacije.
Na početku je moj angažman naišao na odobravanje velike većine moje okoline. Jer su svi smatrali da im treba pomoć, čak su mi znali donositi odjeću i obuću da ponesem u kamp jer ne mogu oni sami. Naravno bilo je i onih koji su smatrali kako ih sve treba vratiti odakle su došli, da su prljavi i poderani, da nisu dobrodošli zbog svoje boje kože i ono što se često u raspravama činilo kao najvažnije, oni su muslimani te nemaju što tražiti u Europi, a još manje našoj zemlji.
Takve komentare je bilo ponekad jako teško slušati i gledati kako si ljudi daju toliko slobode osuđivati druge bez da imaju ikakvog direktnog iskustva. Ljude koje sam sretala, jesu bili su prljavi, ali ne zato što to biraju, nego jer prelaze toliko dugačak put i nemaju ni vremena ni mogućnosti izgledati drugačije. Kada bi dolazili u kamp svi bi pokušavali promijeniti to, molili bi nas da im pronađemo neki komad odjeće kako bi izgledali pristojnije i ljepše.
Kroz kampove su prolazili svakakvi ljudi, teško ih je izdvojiti jer su svi bili jedinstveni i posebni na svoj način, a time i jednako važni. Bilo je ljudi koji svoju veliku porodicu vode na dalek put u nadi da će imati nešto bolje u stranoj zemlji, onih koji su se na putu pogubili sa svojim obiteljima i sada ih očajnički traže, bilo je onih koji su na put krenuli jer su samo htjeli promjenu, onih koji su u ratu izgubili apsolutno sve i sada sami idu u nepoznato, a ni sami ne znaju zašto.
Iako je teško izdvojiti priče, ali ono što je na mene ostavljalo najveći utisak su dvije stvari, prvo koliko mogu biti skromni i tražiti doslovno samo onoliko koliko im je najpotrebnije te se zahvaljivati za svaku stvar koju dobiju. Drugo, djeca koja su putovala sa svojim obiteljima ili bez njih. Koliko su unatoč svemu što im se događa i što su proživjeli veseli, nasmijani, razigrani i uvijek žele nekako pomoć. Ali veliki utisak na mene je ostavio i onaj ne tako lijepi dio, kada dolaze u hladnim noćima te stoje vani na hladnoći, pospani i umorni, ali tek rijetki ili najmanji plaču.
Kroz svo vrijeme dok su izbjeglice prolazile bilo je svakakvih situacija lijepih, veselih, tužnih, bilo je i teških situacija kada dolazilo do verbalnih ili fizičkih sukoba. Ne mogu reći da se sve uspomene i iskustva koja ima mogu okarakterizirati kao isključivo dobre ili loše, tijekom vremena će se osjećaji mijenjati, ali će me uvijek bogatiti za jedno iskustvo koje je nezamjenjivo.“
Marina Mišić, volonterka Volonterskog centra Osijek
Sidebar Menu
