Prava migranata

Ženevska konvencija (1951.), koja se odnosi na status izbjeglica, izmijenjena Protokolom iz New Yorka (1967.), bila je osnova za razvoj zajedničke azilantske politike Europske unije. Od 1999. godine EU je počela stvarati tu politiku, što je rezultiralo Dublinskom regulativom (2013.). U 2015. godini više od milijun izbjeglica s Bliskog istoka i iz Sjeverne Afrike došlo je u Europu, iz dva razloga, prvo, da sačuvaju živote uslijed ratnih sukoba u svojim zemljama i drugo, da pronađu političku i ekonomsku sigurnost, prvenstveno u Njemačkoj i skandinavskim zemljama. Način na koji su države članice EU nastojale da europski odgovor na migrantsku krizu bude u skladu sa međunarodnim i pravom EU, posebno (ne)prihvaćanje sustava kvota – preraspodjele migranata u državama članicama, zatvaranje tzv. Balkanske rute, koja je izbjeglice vodila od Turske, preko Grčke, Makedonije i Srbije ka zemalja članicama EU, njihovo kolektivno vraćanje, zbog čega su balkanske zemlje u strahu da će postati tampon zona, a izbjeglice da će ostati blokirane na Balkanu, otvorio je pitanje poštivanja ljudskih prava i revizije azilantske politike EU. Zato se javila i potreba stvaranja novog područja međunarodne zaštite prava migranata, posebno prava na rad i razvoj.

Opća deklaracija o ljudskim pravima dokument je usvojen i proglašen 10. prosinca 1948. na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. U njoj se navodi kako se svi rađaju slobodni i jednaki u dostojanstvu i pravu te da svakome pripadaju slobode i prava koja se navode u njoj bez razlike bilo koje vrste, kao što su rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijest, imovina, nacionalno podrijetlo, mišljenje i slično. Također se u članku 3. navodi kako svatko ima pravo život, slobodu i osobnu sigurnost, a u članku 6. se navodi kako „“Svatko ima pravo da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu.” (Opća deklaracija o ljudskim pravima). Članak 13. Opće deklaracije o ljudskim pravim glasi :1.” Svatko ima pravo na slobodu kretanja i boravka unutar granica svake države. 2. Svatko ima pravo napustiti svoju i bilo koju drugu zemlju i vratiti se u svoju zemlju.” (Opća deklaracija o ljudskim pravima) Ovim člankom se svim osobama pa tako i migrantima dopušta kretanje unutar svake države kao i napuštanje vlastite države i ulazak u druge države. U članku 14. Opće deklaracije se migrantima omogućuje pravo na azil u drugim zemljama: „1.Svatko pred progonom ima pravo tražiti i dobiti utočište u drugim zemljama.2. Na to se pravo ne može pozivati u slučaju progona koji su izravna posljedica nepolitičkih zločina ili djela protivnih ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.” (Opća deklaracija o ljudskim pravima)

Cilj Europske Unije bio je pojačati partnerstvo s trećim zemljama te time pojača uzajamnu korist, no s dolaskom migrantske krize 2015. godine, dolazi do problema i pitanja je li Europska unija sposobna provesti azilantsku politiku. S problemima provođenja azilantske politike dolazi do kršenja ljudskih prava migranata. Ljudska prava izbjeglica regulirana su raznim međunarodnim odredbama. UN-ova konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokol iz 1967. godine su središnji dokumenti međunarodno pravne zaštite izbjeglica. Konvencijom je određeno da strane ugovornice afirmiraju princip da ljudska bića uživaju osnovna prava i slobode bez diskriminacije. Konvencija se originalno odnosila samo na osobe koje su bježale od rata do 1.1.1951. godine u Europi. Protokolom iz 1967. godine konvencija je dobila univerzalnu pokrivenost jer su maknuta vremenska i geografska ograničenja. Neka od prava utvrđena konvencijom su:

• Izbjeglice imaju pravo na slobodu vjeroispovijesti,
• Imaju pravo na plaćeno zaposlenje,
• Države ugovornice dužne su osigurati najpovoljniji smještaj,
• Države ugovornice dužne su ne praviti razliku između izbjeglica i stanovnika države po pitanju obrazovanja,
• Države ugovornice dužne su izbjeglicama pružiti istu javnu pomoć koju pružaju svojim državljanima.

Dok su prava izbjeglica relativno rano uspostavljena, prava ekonomskih migranata uspostavljaju se tek 1990. godine. 18.12.1990. godine usvojena je međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihove obitelji te je stupila na snagu 1.7.2003. godine. Ova konvencija je prvi dokument koji definira radnike migrante i njihove potrebe kao i potrebe njihovih obitelji. Radnici migranti i njihove obitelji imaju pravo biti zaštićeni u pogledu diskriminacije njihovih osnovnih ljudskih prava.

Tom konvencijom se također zabranjuje njihov prinudni rad. Još neka prava određena konvencijom su:

• Migranti i njihove obitelji imaju pravo napustiti bilo koju državu,
• Migranti ili članovi njihovih obitelji neće biti okrutno kažnjavani ili mučeni te neće biti držani u ropstvu,
• Migranti i njihove obitelji imaju pravo na slobodu vjeroispovijesti,
• Imaju pravo na slobodu misli i izražavanja,
• Neće biti izloženi nezakonitom miješanju u njihovu privatnost,
• Imaju pravo na jednakost pred sudovima.

Člankom 7. konvencije utvrđeno je da države potpisnice se moraju držati prava migranata određenih konvencijom bez obzira na rasne, spolne, vjerske ili druge razlike.
Države članice Vijeća Europe imaju pravnu odgovornost jamčiti osnovna ljudska prava izbjeglicama i migrantima. One imaju zadatak da ih tretiraju kao pojedince i da razmotre njihovu situacije kao pojedinačni slučaj, a ne kroz generalizaciju. Međutim, prisutno je neadekvatno ponašanje i tretman migranata , izbjeglica i tražitelja azila diljem Europe. Oni u državu često ulaze kriminalizirani, privremeno zadržavani u zatvoru ili vraćani u matičnu zemlju, gdje im onda prijeti opasnost od torture i prijetnji.

Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice, Antonio Gutteres, savjetovao je da članice Vijeća Europe poboljšaju zaštitu ljudskih prava migranata, te da se onima bez dokumenata, te njihovoj djeci omogući osnovna zdravstvena zaštita i obrazovanje. Također, promovirao je zaštitu migranata od uhićenja, te vraćanje istih u matičnu zemlju ukoliko im tamo prijeti opasnost od torture i lošeg tretmana. Ukazao je i na činjenicu da su djeca migranata najugroženija skupina, ističe da su njima često uskraćena osnovna ljudska prava te da su predmet krijumčarenja. Prava iz Konvencije o pravima djeteta nebi trebala biti ograničena na djecu koja su državljani neke države, već i na one koji to nisu – bez obzira na nacionalnost, boju kože, jezik kojim govore i ostala obilježja.

Za sve zemlje na migrantskoj ruti postavljeno je pitanje kako integrirati kulturu migranata u svoju te kako ih prihvatiti. Važno je očuvati vlastitu kulturu, a prihvatiti tuđu, te ju ne pokušavati promijeniti. To je nešto što čini svakog čovjeka i važno je za stvaranje identiteta.

Demokratizacija društva i njegova modernizacija pospješuje se razvijanjem i priznavanjem političkih, kulturnih, društvenih i obrazovnih prava migranata. Zajednička zadaća svim današnjim društvima jest omogućivanje jednakih prava migrantima. Ženevska konvencija postala je osnova za međunarodni zakon za humanitarna pitanja te postavila temelje pravilnog postupanja prema civilnom stanovništvu koje odlazi sa okupiranih područja svog prebivališta na kojima se ratuje. Centralno mjesto u međunarodnoj zaštiti izbjeglica imaju UN-ova konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokol iz 1967. Godine kojim je uklonjeno zemljopisno i vremensko ograničenje Konvencije iz 1951. Godine te je njome ona dobila univerzalni status.

Općom deklaracijom o ljudskim pravima migrantima se omogućuje ulazak u druge države te pravo na traženje azila na koje se može pozivati u slučaju progona koji su izravna posljedica nepolitičkih zločina ili djela protivnih ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda. Mnogo kasnije usvojena je međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihove obitelji koja je prva takva koja definira njihova radnička prava te se zabranjuje diskriminacija njihovih ljudksih prava. Članice Vijeća Europe još uvijek ne mogu ispuniti sva prava migranata te je često prisutno neadekvatno ponašanje prema njima i vraćanje u matičnu zemlju te je vidljivo kako postoji prostora za poboljšanje.

Literatura
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2009_11_12_143.html(Opća deklaracija o ljudskim pravima)
Simić, J. (2017). 'Prava migranata – poštivanje univerzalnih ljudskih prava ili pravo na razvoj', Forum za sigurnosne studije, 1(1), str. 73-96. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/198065 (Datum pristupa: 16.05.2020.)

Grupa - studenti: Marta Naglić, Nikolina Galić, Ivana Premužak, Iva Paljar, Dorotea Petrić
Pravni fakultet Osijek, Studij socijalnog rada, 2. Godina
Kolegij: Uvod u sustav ljudskih prava