Sidebar Menu
Zašto ste se odlučili pridružiti "Save the Children" organizaciji? Kako je započeo vaš put?
Alma: Moj put prema Save the Children dogodio se kao i mnogo stvari u životu, spontano i neočekivano. Oduvijek sam znala da želim raditi sa izbjeglicama, ponajviše sa djecom i onog trenutka kad je izbjeglička kriza zadesila Hrvatsku, prijavila sam se za rad s njima. Vrlo brzo me Save the Children pozvao da se pridružim njihovom timu te sam počela sa radom sa SCI 2015 godine (SCI: Save the Children International), u kampovima Opatovac i kasnije Slavonski Brod. To mi je bilo jedno od najljepših i bogatijih iskustava u životu.
U kojim ste kampovima bili? Možete li usporediti iskustva?
Alma: Radila sam u raznim kampovima u Hrvatskoj kada su ljudi samo prolazili kroz državu s kraćim zadržavanjem te kasnije u prihvatilištima gdje su izbjeglice čekale na svoju odluku o zahtjevu za međunarodnom zaštitom. Radila sam u kampovima u Bugarskoj gdje sam se susrela s najtežim i najzahtjevnijim psihološkim stanjima djece budući da su direktno iz Turske ili Grčke dolazili do Bugarske. Trenutno radim u kampovima u Bosni i Hercegovini koja je postala „hot spot“ za izbjeglice na njihovom putu do centralne Europe, gdje su zaista brojni izazovi s kojima se suočavamo i mi koji njima nastojimo pomoći i olakšati život u BIH, ali i oni sami.
Možete li čitateljima približiti: tko su ljudi o kojima brinete, odakle dolaze i koji su im ciljevi?
Alma: Izbjeglice i migranti koji dolaze u BIH su zaista iz raznih zemalja, od Afganistana, Pakistana, Sirije, Iraka, do Indije, Eritreje, Egipta i slično. Većina njih verbalizira svoje želje o nekim drugim državama, ponajviše zato jer ili imaju nekoga tamo ili vjeruju da će tamo lakše naći posao, nastaviti školovanje i moći omogućiti siguran i pristojan život svojoj obitelji.
Izražavaju li ljudi želju za azilom u Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj? Kakva je podrška lokalne administracije po tom pitanju?
Alma: Jedan zaista mali broj njih izrazi želju za azilom u BIH, ali zbog sporosti sustava, najčešće napuste BIH.
Vaša je glavna zadaća skrbiti o djeci i dati im zaštitu i podršku. Na koje im sve načine to omogućavate? Možete li podijeliti iskustvo o radu s djecom iz ratom pogođenih područja?
Alma: Save the Children pruža podršku i zaštitu djecu 24/7 u svim kampovima u kojima su djeca smještena. Radimo s djecom bez pratnje i s djecom koja se tamo nalaze sa svojim obiteljima. Vodimo računa da svako dijete bez pratnje ima svog zakonskog skrbnika i svu potrebnu zaštitu i podršku koja mu je tokom dana i noći potrebna. Pa tako primjerice vodimo računa da djeca koriste terapiju, redovno odlaze liječniku, sudjeluju u raznim kreativnim, edukativnim, sportskim aktivnostima, imaju osiguranu psihosocijalnu podršku, individualne ili grupne razgovore, vođenje računa te praćenje koja djeca su gdje i slično.
Jako je izazovno raditi s djecom koja nam dođu. Neka su preživjela i proživjela zaista teška traumatska iskustva koja su ostavila traga na njihovim životima, neka se godinama kreću i žive po izbjegličkim kampovima i razvila su obrasce ponašanja koja nisu najprihvatljivija, ali su njima bila nužna da bi mogli preživjeti. Neka djeca se iznimno teško nose sa svime pa su sklona destruktivnom, a neka i autodestruktivnom ponašanju, dok su poneka djeca nešto otpornija pa se lakše nose sa svim izazovima.
Što je po vama najteže u tom poslu?
Alma: Daleko je najteže raditi sa djecom koja su dugi niz godina na putu izbjeglištva i na tom su putu proživjela razne nepravde i kršenja ljudskih prava. Ona nose posebnu tugu, frustraciju i pogled na svijet koji zahtijeva puno rada s djetetom da bi ono povratilo nadu i pozitivan pogled na život. Upravo taj rad s njima i korisnost za koju ja uvijek govorim da je vodilja Save the Children programa je ono što me motivira za rad s njima. Korisni i na korisnike orijentirani programi, vrlo konkretni i pragmatični, lako prilagodljivi i uvijek child focused and child oriented.
Alma je istaknula i njezin krajnji cilj rada s djecom koji ju ujedno i najviše motivira:
Vidjeti promjenu na djetetu te mu pokazati da nije ostavljeno i da postoji netko kome je stalo i tko će pokušati napraviti sve što može da se ono osjeća bolje. Kada vidite promjenu u samom djetetu, to je motivacija sama za sebe.
Susrećete li se s nerazumijevanjem od strane civilnog stanovništva i kakva je njihova percepcija izbjegličke krize?
Alma: Nerazumijevanje postoji uvijek. Ono je prisutno oko svega u životu oko čega nemate dovoljno informacija, saznanja ili su vam izvori tih informacija neprovjereni ili sa svrhom krivi. Vrlo često ljudi promijene mišljenja koja zastupaju kada dođu u kontakt sa tim ljudima i sami se bolje upoznaju. Nažalost, društvo u cjelini širi zatvorenost i nezdravu propagandu koja samo nepovoljno utječe na stanovništvo. Recimo, ljudi koji su u bliskom kontaktu sa izbjeglicama i koji imaju svakodnevne dodire, npr., oni koji žive na putevima kojima izbjeglice prolaze imaju puno pozitivniju sliku o njima nego oni koji nikada izbjeglicu uživo vidjeli nisu, ali su čuli o njima putem medija, preko poznanika, itd.
Strah je ponekad veliki pokretač mržnje i marginalizacije ljudi, a on sam često proizlazi iz nerazumijevanja. Uz plasiranje krivih informacija kroz medije i uz razna ideološka prepucavanja, ljudi gube empatiju i zaboravljaju da je pred njima osoba koji traži samo malo razumijevanja i šansu da napokon bude čovjek u svojoj punini.
Alma predlaže da ljudi daju šansu samima sebi i da pokušaju osjetiti druge, upoznati ih i porazgovarati o njihovim problemima i prošlosti:
Alma: Ako to ne žele, neka onda barem izaberu različite izvore informacija kako bi dobili objektivniju sliku. Jer čovjek je u konačnici čovjek. Ako ni to ne žele, onda barem da ne šire krive informacije dalje i da pokušaju biti solidarni sa onima koji očito pokušavaju naći svoje mjesto pod suncem. Mislim da im je dovoljno teško sa saznanjem da će teško dobiti međunarodnu zaštitu igdje jer se politika prema izbjeglicama mijenja i sve je kruća i grublja tako da im nije potrebno dodatna stigmatizacija ili mržnja koju nažalost, često komuniciraju da osjete.
Uslijed pandemije i nove ekonomske krize koja prijeti Europi, izbjegličkoj krizi prijeti marginalizacija. U kriznim vremenima ljudi su uplašeni, a strah i neznanje uvijek proizvode nove strahove i probleme u društvu. Na koji način pandemija u kojoj se nalazimo utječe na vaš rad?
Alma: Pandemija je u BIH uzrokovala krizu unutar krize. Izazovno je tlo bilo i bez COVID-19, a pojavom pandemije, stvari su se dodatno zakomplicirale. Mislim da nama koji radimo sa izbjeglicama je ovaj period bio najteži i najizazovniji. Dolasci i odlasci izbjeglica su se više kontrolirali što je rezultiralo poteškoćama kod smještaja korisnika i praćenjem njihovog stanja. Atmosfera je bila vrlo 'intenzivna' i moglo se osjetiti kako ljudi 'kipe'. Zadržati se u kućama i ne izlaziti van zbog preporuka nama je lako, ali nekome tko živi u izbjegličkom kampu to teško pada jer im je potreban dodir sa zemljom i zrakom da bi zadržali zdravo mentalno stanje i duševni mir. Vrlo je teško raditi u takvom ambijentu i ljudi koji rade na terenu su morali biti i kreativni i vrlo strpljivi sa korisnicima.
Jeste li uspjeli pronaći rješenje i zaštititi ljude?
Alma: Jesmo, morali smo u potpunosti prilagoditi naš rad novonastaloj situaciji jer programi koje vodimo funkcioniraju 24/7 i ne mogu se zbog pandemije ugasiti. Morali smo osmisliti načine da nam zaposlenici rade tako da im osiguramo maksimalnu zaštitu i da imamo svo vrijeme 'back up timove' koji mogu uskočiti ukoliko nam se netko razboli ili mora biti u samo izolaciji. Na našu sreću, nismo imali nikakvih ozbiljnih medicinskih slučajeva, kako među korisnicima, tako i među našim zaposlenicima.
Autori: Filip Škifić i Luka Donadini