Legalna prava ilegalnih imigranata

Na temelju ideje prirodnih prava koja neotuđivo pripadaju čovjeku, uspostavljena je i Opća deklaracija o ljudskim pravima 1948. kao krovni dokument koji nudi smjernice i standarde za definiranje ostalih prava, uključujući i građanska prava. Ono što se pojavljuje kao problem je način realizacije ljudskih prava ukoliko nisu uvezana s građanskim pravima. Dakle kako realizirati ljudska prava pojedincima koji nemaju građanski status?

Prava države za ograničavanjem ulaska u teritorij

Pravno gledajući, država ima pravo ograničiti ulaz na svoj teritorij odnosno uspostaviti vlastitu imigracijsku kontrolu. Imigracijska kontrola, kada je riječ o liberalno demokratskim državama, ne smije biti zasnovana na diskriminacijskim elementima. Država ima pravo zabraniti ulazak ukoliko procijeni da je riječ o osobi koja predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost. Konvencionalni pogled na pravo države dakle pretpostavlja kako država ima moralnu i pravnu dužnost kontrolirati imigracije te shodno tome ima pravo razotkriti i deportirati imigrante koji se usele u državu bez dopuštenja državne vlasti. Međutim, to ne znači da ne postoje moralna ograničenja za državu u pogledu postupanja prema ilegalnim imigrantima. J. Carens (2013) u svom djelu The Ethics of Immigration pokušava pokazati kako su moralni zahtjevi ilegalnih imigranata za poštivanjem ljudskih prava, čak i unutar pretpostavke da ih država ima pravo deportirati, izuzetno snažni. Opća ljudska prava su prava koja trebaju biti osigurana svim pojedincima, a njihovu realizaciju treba osigurati država u kojoj se pojedinac nalazi.

Iz svega navednog jasan je sukob koji je prisutan na relaciji prava čovjeka i prava države. Jer, posve je nekonzistentno reći državi da ima pravo na kontrolu granica i provođenje imigracijskih zakona, a zatim joj negirati prakticiranje tih prava. Podjednako je nekonzistentno tvrditi kako ljudi imaju opća ljudska prava, a u isto vrijeme im onemogućiti korištenje tih istih prava. Da bismo pokušali, barem donekle pojasniti složenost sukoba između pojednica bez građanskog statusa i države. U tom kontekstu kao primjer ćemo uzeti kategoriju ilegalnih imigranata.

Što je sporno s pojmom “Ilegalni migrant”?

Pojam ilegalni imigrant, iako se uvriježio u svakodnevnom govoru zapravo je problematičan. Možemo li neku osobu proglasiti ilegalnom? Čin može biti ilegalan, ali čovjek? Jasno da ne može. Teoretičari politike i etike migracija predlažu da se za osobu koja je bez dopuštenja ušla u državu koriste pojmovi: iregularni imigrant; nedokumentirani imigrant, neautorizirani imigrant. U ovom radu koristimo pojam ilegalan da bismo naglasili relaciju s legalnim pravima koje ilegalni imigrant ima, ako ima.

Ilegalni imigranti su osobe koje nemaju dopuštenje od strane države za boravak na njenom teritoriju. Migranta definiramo kao iregularnog odnosno ilegalnog ukoliko u državu uđe na temelju lažne dokumentacije ili zaobilazeći službene granične prijelaze; ukoliko je osobi istekla viza odnosno dozvola za boravak; te ukoliko je osoba zapsolena u nekoj državi, a nema dozvolu za rad u toj državi. Status ilegalnog imigranta tako se može kretati od legalnog preko ilegalnog do legalnog. Iako ne postoji jedinstvena definicija po pitanju ilegalne odnosno iregularne migracije, na stranicama Međunarodne organizacije za migracije (IOM) nalazi se definicija koja pojašnjava kako je tu riječ o migracijama koje se odvijaju izvan postojeće zakonske regulative odnosno koje se događaju izvan postojećih imigracijskih zakona pojedinih država. Prema podacima IOMa danas (2019.) je u svijet oko 271,6 milijun migranata odnosno 3,5% ukupne populacije. 2019. godine ukupan broj imigranata: SAD (50 milijuna), Njemačka (13,1 milijunu) i Saudijska Arabija (13,1 milijun). Pokušaj da se statistički prikaže broj ilegalnih imigranata dosta je problematično iz jednostavnog razloga što ilegalni imigranti nastoje biti što nevidljiviji, kako sustavu koji ih ionako ne priznaje, tako i statistici, koja bi mogla razotkriti njihovu prisutnost. Procjene su kako danas u SAD-u ima oko 11,1 milijuna ilegalnih imigranata, a čak 70% ih je zaposleno (oko 8 milijuna). Istraživanja pokazuju kako je u 2019. godine u Europsku uniju ušlo oko 120.000 ilegalnih imigranata.1

Pod čijom su zaštitom ilegalni migranti?

Jesu li ilegalni imigranti pod jurisdikcijom države u kojoj se nalaze? Jednostavna definicija države u sebi uključuje teritorij, stanovništvo i vlast. Vlast je po Weberovoj definiciji upotreba sile na nekom određenom teritoriju koji je definiran granicama koje su, najčešće, međunarodno priznate. Svaka država, kako je gore i navedeno, ima pravo provoditi vlastite imigracijske zakone na vlastitom teritoriju. Može li država primijenjivati zakone nad pojedincima koji nisu njeni građani? Svakako može. Kao primjer možemo uzeti stranca koji npr. devastira neki kulturni objekt. Policija prema njemu postupa na jednak način kao i prema svakom drugom građaninu jer je dužnost države postupati na jednak način prema svim osobama koje se nalaze na njenom teritoriju. Clarens navodi kako je u demokratskim zemljama na snazi vladavina prava koja podrazumijeva postojanje jedinstvene pravne procedure za sve osobe (2013: 131).

U liberalno-demokratskom političkom sustavu opća ljudska prava jamči država i to vrijedi za sve osobe koje se nalaze na njenom teritoriju nevisno o tome kakav im je pravni status. Liberalno demokratska država je dužna garantirati svakoj osobi koja se nalazi na njenom teritoriju pravo na život, pravo na zaštitu vlastite imovine, pravo na slobodu govora, pravo na pošteno suđenje, pravo na slobodu vjeroispovijesti... itd. Liberalno demokratsko društvo ne dopušta ili ne bi smjelo dopustiti kategoriju homo sacer (odnosno osoba koja je za zakon nevažna pa je svatko može ubiti - goli život) (Agamben, 2006). To je posebno vidljivo kod definiranja izbjeglica jer je tu riječ o posebnoj kategoriji imigranata koji imigriraju upravo zato jer im je (goli) život doveden u pitanje. Pravo na azil je stoga temeljno ljudsko pravo. Kod ilegalnih imigranata je situacija drugačija, jer osim što ih je država u koju su se ilegalno uselili, dužna zaštititi, ta država ih ujedno ima pravo i deportirati.

Članstvo u društvu, punopravni član države

Međutim, dok ilegalni imigrant živi na području neke države, on/ona uz opća ljudska prava ima, kako ih J. Carens naziva i ljudska prava utemeljena na članstvu kao što su pravo na rad, pravo na obrazovanje, niz administrativnih prava (kao npr. članstvo u knjižnici). Članstvo u društvu, kako navodi J. Carens, ne ovisi o službenoj dozvoli države (2013:150). Osoba može biti član društva, a da nije građanin. Sama činjenica da živimo u nekom društvu, da smo razvili određene veze, uspostavili vlastite odnose s drugim članovima društva, organizirali život, razvili vlastiti identitet na temelju članstva u društvu, daje nam moralno pravo na tzv. pravna (zakonska) prava. Ljudi koji žive i rade u nekom društvu postaju članovi tog društva neovisno o tome koji je njihov legalni status. Štoviše, članstvo u društvu prethodi statusu građanina (Carens 2013:150). Države kao što su Španjolska, Francuska pa i SAD prakticiraju prelazak s ilegalnog statusa na legalni ukoliko se dokaže da osoba boravi u zemlji duži period te da je postala punopravni član društva te države. Teorija društvnog članstva naravno ima ograničenja jer govori o ljudima koji su već prisutni u društvu, a ne o tome tko može ili ima pravo ući u društvo.

Slobodna kretanja- temeljno ljudsko pravo

Spada li pod temeljno ljudsko pravo i pravo na slobodu kretanja? Ako pogledamo članak 13. Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. „Svatko ima pravo na slobodu kretanja i boravka unutar granica svake države” onda možemo zaključiti kako sloboda kretanja i boravka unutar svake države spada pod temeljna ljudska prava. Međutim, to što ilegalni imigranti imaju pravo na neka legalna prava, to i dalje ne znači da ih oni stvarno mogu koristiti. Iz tog razloga je česta pojava da ilegalni imigranti ne prijavljuju kršenje ljudskih prava iz straha da ih imigracijska policija ne deportira. Obzirom na navedeno potrebno je prikazati na koji način treba regulirati odnos između imigracijskih zakona i ljudskih prava.

Carens navodi kako većina demokratskih zemalja kršenje imigracijskih zakona tretira na posve drugačiji način nego kršenje nekog kaznenog zakona. Demokratske zemlje smatraju vlastite imigracijske zakone kao stvar administrativne kontrole i provjere. Imigracijski zakon tako nije kazneni zakon, a njegovo kršenje nije kazneno djelo i deportacija i zadržavanje nisu kazne u klasičnom smislu riječi. Odnosno, kršenjem imigracijskog zakona, osoba ne postaje kriminalac. Riječ je više o prekršaju koji je na razini prometnog prekršaja (Carens, 2013:132).

Međutim, događa se to da legalna prava na koja ilegalni imigranti imaju pravo ostaju tek puka formalnost iz razloga što svako prakticiranje legalnog prava predstavlja opasnost od primjene imigracijskog zakona odnosno deportaciju. Carens stoga predlaže uvođenje razdjelnika između provedbe ljudskih prava i imigracijskog zakona. Na koji način bi taj razdjelnik funkcionirao? Na način da se informacije koje su prikupljene od strane osoba zaduženih za zaštitu ljudskih prava ne smiju koristiti za provedbu imigracijskih zakona (Carens, 2013:133). U praksi to znači da ilegalna imigrantica koja je žrtva silovanja ima pravo otići na policiju prijaviti silovanje, a da pritom ne bude i ona procesuirana zbog vlastitog statusa.

Pravna praksa razdjelnika već postoji u nekim drugim slučajevima kao npr. ako se kršenjem temeljnih ljudskih prava dođe do dokaza za neki sudski proces, takvi se dokazi ne smiju koristiti na sudu. Iako taj pristup, smatra Carens, nije idealan ipak utječe na kontrolu ponašanja prilikom prikupljanja dokaza. Carens smatra da se sličan pristup može primijeniti i za imigracijske zakone. Ako se dokaže da je imigracijska kontrola do dokaza o nečijoj ilegalnoj poziciji došla kroz sustav koji je trebao služiti za promicanje i zaštitu ljudskih prava, tada bi imigrant bio zaštićen na način da se na njega ne bi primijenila deportacija. Sustavi su u modernoj državi izuzetno segmentirani što još više olakšava provedbu razdjelnika. Različiti državni subjekti djeluju po različitim pravilima i imaju različite profesionalne standarde i različite odgovornosti. U području imigracija te su razlike još vidljivije, a osobe koje se bave zaštitom ljudskih prava kod ilegalnih imigranata i nemaju previše interesa za provođenje imigracijskih zakona.

Dakle, smatra Carens, postoje objektivni razlozi za provedbu razdjelnika, ali je problem u političkoj volji za kreiranje i implementiranje. Razdjelnici bi dokinuli izloženost i ranjivost ilegalnih imigranata te bi na određen način osigurali realizaciju legalnih prava ilegalnih imigranata. To je zapravo otvaranje prostora i iznalaženje rješenja za realizaciju ljudskih prava od strane države na koje se ona obvezala prihvaćanjem Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Marita Brčić Kuljiš, izv.prof.dr.sc.

Odsjek za filozofiju

Filozofski fakultet

Sveučilište u Splitu