Navijajte za Siriju - Prijateljske utakmice neprijateljskog režima

“Irak je ponudio susret u Teheranu, ali nam nisu odgovarali datumi. Sve druge zemlje su mi odgovorile da baš u predloženo vrijeme imaju druge obveze”, kaže Refai kojemu je jednako težak zadatak bio naći zemlju domaćina njihovih službenih utakmica.

Sve je bilo dogovoreno s Macauom, “kineskim Las Vegasom”, koji je pristao Siriji platiti 150.000 dolara po utakmici. Računali su da će na utakmice protiv Južne Koreje i Kine na stadion doći tisuće gostujućih navijača koji bi u kasinima i restoranima ostavili tisuće dolara.

No, budući da je Sirija pod ekonomskim sankcijama što znači da ne može primiti takav novac, a Macau nije želio plaćati “na ruke”, dogovor je propao pa su se Sirijci na kraju priče skrasili u Maleziji, jednoj od rijetkih zemalja u kojima nemaju problema s vizama. Iz istih razloga FIFA i azijska nogometna federacija (AFC) ne mogu Siriji plaćati nikakve naknade, no uspjeli su dogovoriti da AFC snosi troškove puta i smještaja reprezentacije .

“Nogomet je ljubav, on ujedinjuje Sirijce. Sve ovo radimo da bi se ljudi osjećali barem malo bolje. U nogometu je sve moguće, uvijek postoji nada”, kaže pomoćnik izbornika Tarek Jabban, koji s izbornik zarađuje 100 dolara mjesečno.

On pamti i bolje dane. One kad je Sirija bila juniorski azijski prvak 1994. godine i kad ih je na povratku u domovinu na aerodromu dočekalo 50.000 ljudi. Da bi mogao gledati utakmice protivnika Sirije u kvalifikacijama, Jabban ima mali televizor na baterije. Kad padne noć struje nema i veliki sirijski gradovi padnu u potpuni mrak kako bi se smanjila potrošnja.

“Tih dana mi smo bili junaci ove zemlje. Volio bih da naši ljudi ponovno osjete takav ponos. Možda na kraju ne završimo na Svjetskom prvenstvu, ali moramo vjerovati”, kaže Jabban.

U nekim drugim rezprezentacijama očekivanja javnosti često slome igrače. U Siriji je situacija drukčija.

“Ljudi žive u očajnim uvjetima, ali i dalje prate nogomet i podržavaju nas. Na ulici kad me sretnu potapšaju me po ramenu i kažu mi nešto lijepo. Najmanje što možemo za njih napraviti je da im pokušamo barem u nogometu priuštiti neko veselje. Da se malo odmore dok nas gledaju kako igramo”, kaže stoper Omar Al-Midani koji s 22 godine ima već 17 nastupa za Siriju.

“Dok smo bili klinci sve o čemu smo razmišljali bila je škola, zabava i nogomet. Danas razmišljamo o tome kako da ostanemo živi i kako da ponovno živimo kao nekada”, rekao je Al-Midani koji igra za Al-Wahdu iz Damaska.

Sa suigračima je stigao u Maleziju na utakmicu s Uzbekistanom. Dečki su već tjedan dana u Serembanu, pakleno vrućem i sparnom gradu sat vremena udaljenom od Kuala Lumpura. Očajan i blatnjav travnjak nešto je na što su Sirijci navikli za razliku od svojih protivnika Irana i Južne Koreje, koji im nisu na “domaćem” terenu uspjeli zabiti gol.

Otkazali im stadion 72 sata prije utakmice

Sprijateljili su se i s hotelskim osobljem, kuhari već znaju što najviše vole jesti i tu se već polako osjećaju kao kod kuće. No, samo 72 sata prije utakmice vlasti su ih obavijestile da neće moći igrati na svojem stadionu budući da će se na njemu održati lokalna manifestacija.

Pod opasnosti da će morati otkazati utakmicu, što bi značilo dodatne Fifine sankcije, savez je brže-bolje našao neki stadion u 80 kilometara udaljenoj Malacci. Selidba i lutanje ovim tipovima je najnormalnija stvar. Brzo pakiraju kofere, pozdravljaju se sa sobaricama i kuharima i sjedaju u autobus.

Njima je to najmanji problem, dok njihovi sunarodnjaci žive u puno težim uvjetima u domovini. Jedan ligaški sudac preko tjedna zviždaljku mijenja za AK-47 na frontu. Svakog vikenda vraća se u Damask gdje sudi utakmice, a potom ponovno odlazi u ratnu zonu. Reprezentativci barem imaju tu sreću da ih igranje za Siriju oslobađa od odlaska na prvi liniju bojišnice.

Oni koji su uspjeli otići iz Sirije i igraju negdje drugdje moraju držati jezik za zubima o političkoj situaciji u zemlji da duga ruka Asadova režima ne bi došla do njihovih obitelji. A to nitko ne želi. Od početka rata više od 11 milijuna Sirijaca moralo je napustiti svoje domove. Neki su se skrasili kod obitelji u drugim gradovima, neki su otišli u izbjegličke kampove u susjednim zemljama. Neki su živote završili u dubinama Sredozemnog mora, a oni koji imaju ludu sreću da su još živi slabo su ili nikako prihvaćeni u zapadnim zemljama.

Svima je zajedničko da obožavaju svoju zemlju, kakva god ona bila. Zna to i Omar Kharbin, koji u prvoj minuti sudačke nadoknade utakmice protiv Uzbekistana s početka priče stavlja loptu na bijelu točku. Na njegovim leđima je cijela Sirija, koju ne smije iznevjeriti. I nije. Majstorskom “panenkom” vara protivničkog golmana i zabija za veliku pobjedu kojom je Sirija i dalje itekako u igri za SP. Možda ne za izravni plasman, ali barem za dodatne kvalifikacije.

Desetak navijača Sirije na stadionu u dalekoj Maleziji je izvan sebe od sreće, a emocije na press konferenciji slamaju izbornika Aymana Hakeema.

“Ovo je za sirijski narod”, kroz suze je jedna prozborio Hakeem.

Pobjedom protiv Uzbekistana Sirija je došla na bod zaostatka za Uzbecima i dva boda manje od drugog mjesta koje vodi izravno u Rusiju. Iako je do kraja još jako puno, za Sirijce možda i previše utakmica, sutrašnjim pozitivnim rezultatom u Seulu mogli bi se ozbiljno uključiti u borbu za senzacionalni plasman na Svjetsko prvenstvo. Ako ništa drugo barem kroz pakao dodatnih kvalifikacija. Ali, na pakao su ovi dečki itekako navikli.

Zato, navijajte sutra za Siriju.

Izvor: Index.hr