Sidebar Menu
90-ih godina imala sam 21 godinu i cijeli život u jednoj torbi. Putujući danima uz pomoć znanih i neznanih, prelazeći granice teritorija i razuma, službeno sam upisana u registar izbjeglica te sam dobila izbjeglički karton u Hrvatskoj.
Na njemu nije pisalo kakav je moj život bio do tada, iz kakve sam kuće, što mi se dogodilo; što volim i što sanjam, čega se bojim… Trebalo je vremena da shvatim što se dogodilo, razumijem svoje osjećaje, osvijestim potrebu za vraćanjem ranjenog dostojanstva i pokažem tko je osoba iza plavog kartona. Priliku sam vidjela u pozivu kojim je organizacija Suncokret tražila volontere za rad u izbjegličkim kampovima. Jedan razgovor u prostorijama Antiratne kampanje bio je dovoljan da udoban stan mojih rođaka u Novom Zagrebu zamijenim izbjegličkim centrom u Varaždinu i pridružim se grupi međunarodnih volontera, što se pokazalo kao jedna od onih odluka koje vam usmjere život.
U toj nevelikoj sobi, s deset metalnih kreveta na kat, među sivim jastucima i grubim vojničkim dekama, za mene se otkriva popuno novi svijet. Iskustvo koje će kasnije biti od neprocjenjive važnosti crpila sam iz zajedničkog rada sa ženama i muškarcima različitih dobi i kultura, koji su u Centar dolazili iz različitih, ratom netaknutih dijelova Europe, ali vođeni zajedničkom namjerom da iskažu solidarnost i pruže podršku ljudima utrnulim od osjećaja nesigurnosti i straha za budućnost. Za ljude koji su tamo bili smješteni, uključujući i mene, upravo je spoznaja o tome da nismo sami, da postoje ljudi kojim je stalo i koji su spremni izaći iz zone komfora i sigurnosti, prevaliti dugi put, živjeti neko vrijeme u izbjegličkom centru, slušati tužne ispovijesti, vratiti djeci igre i djetinjstvo, bila neprocjenjivi dar.
Na naše je emocionalne račune stavljen polog za budućnost, polog vjere u ljude i solidarnost, polog koji kroz život raste i više ga nije lako potrošiti. Tu počinje moja neraskidiva veza s idejom dobrovoljnog angažmana za solidarnost.
Ostala sam u Hrvatskoj, osnovala obitelj i cijeli dosadašnji radni i, velikim dijelom, životni vijek, posvetila angažmanu za razvoj civilnog društva, volontiranja, uključivosti i demokratizacije.
Rad s međunarodnim stručnjacima i volonterima donio mi je neprocjenjiv resurs osobnog znanja, vještina i iscjeljivanja. Uvid koji sam tada dobila i uvjerenje u dobrobiti koje volontiranje i aktivno sudjelovanje može imati za pojedince i društvo, posebno za ranjive skupine, odredio je i moj profesionalni put, učinio me odlučnijom u angažmanu za razvoj volonterstva u Hrvatskoj.
Osim toga, 90-e su u smislu razvoja novog koncepta volontiranja bile pionirski koraci istraživanja i postavljanja kvalitetnih volonterskih programa, nešto što će nakon 2000. godine postati jedna od ključnih tema europskog civilnog društva i međunarodnih organizacija. Znanja stečena tada bila su dobar temelj za sve što je uslijedilo - stvaranje i vođenje organizacija i mreža posvećenih demokratizaciji, afirmaciji volonterstva i civilnog društva, sudjelovanje u procesima kreiranja javnih politika za razvoj i afirmaciju civilnoga društva i volonterstva, više publikacija u području volonterstva, razvoja zajednice, upravljanja sukobom i integracije izbjeglica i migranata. Dugogodišnji rad na ovim temama donio je mi je i ulogu predsjedanja Centrom za europsko volontiranje i nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ 2020.
Međunarodna izbjeglička kriza ili kriza odgovora na val izbjeglica s kojim se Europa suočila 2015. potaknula me je da aktiviram obje strane znanja iz 90-ih, osobno izbjegličko i iskustvo organiziranja volontera u radu s izbjeglicama. Za razliku od vremena kad integracija nije bila ciljani proces, danas je to jedna od najvažnijih tema za razvoj Europske unije. Da bi se dogodila integracija izrazito su važne obje perspektive koje sam iskusila; s jedne strane bolje razumijevanje cijelog spektra nijansi potreba koje stoje iza identiteta izbjeglice, a s druge strane spremnost, stavovi i intervencije koje će na njih odgovoriti i staviti ih u najbolji mogući balans s novom zajednicom. Potreba za dostojanstvom, osobnim integritetom, aktivnim sudjelovanjem kao prilikom da pokažete tko ste osim identiteta koji ste dobili zbog okolnosti na koje niste utjecali, često ostanu u drugom planu kao manje važne od primarnih ljudskih potreba za fizičkom i materijalnom sigurnosti.
Za novopridošle ljude koji doživljavaju radikalnu promjenu na nove društvene zajednice upravo volonteri mogu imati važnu ulogu podrške koja zaobilazi institucionalne barijere i daje potencijal stvaranja novih, trajnih i kvalitetnih međuljudskih odnosa i mreža podrške u zajednici.
S druge strane, volonteri koji imaju osobno iskustvo izbjeglištva i promjene životne sredine mogu biti dragocjeni resurs autentičnog znanja i iskustva kao ključni dio podrške i poticaja integraciji u zajednici.
Priču sam ispričala u nadi da će biti ohrabrenje za dublje sagledavanje ranjivosti i osnaživanje mladih, žena, izbjeglica, svih onih koji se mogu naći u potrebi za našom podrškom.
Ja sam imala sreću biti okružena ljudima koji su vidjeli više od identiteta mlade žene izbjeglice i koji su bili hrabri otvoriti mi prostor za učenje, podržati me i osnažiti za vrlo odgovorne zadatke i pozicije koje su na najbolji način usmjerile moj život.
Autorica:
Lejla Šehić Relić
izvršna direktorica, DKolektiv
presjednica, Centar za europsko volontiranje