Sidebar Menu
Ispravno shvaćeno volontiranje – u smislu dobrovoljnog ulaganja svojeg vremena, napora, znanja i vještina za opće dobro ili dobrobit druge osobe, a ne primjerice danas široko rasprostranjene pogrešne predodžbe o volontiranju kao „loše plaćenom poslu” – ispunjujući je koliko i zahtjevan rad. Uzevši u obzir težinu koju ono sa sobom nosi, potrebno je krenuti od pomnog odabira budućih volontera, u čemu je ključno prepoznati pojedince koji radu s ranjivim skupinama pristupaju iz vrijednosnih razloga i s jasnom motivacijom, a ne tek s ciljem popunjavanja životopisa bez istinskog interesa za potrebe izbjeglica i tražitelja azila. No čak i najpomnije odabrani pojedinci prije ili kasnije suočit će se s vrlo ozbiljnim problemima koje volontiranje sa sobom donosi. Prema podacima koje donosi britanski dnevni list The Guardian, čak 79% osoba koje rade u humanitarnom sektoru doživjelo je probleme s mentalnim zdravljem, i to u vidu anksioznosti, depresije, PTSP-a, panike, alkoholizma, poremećaja u prehrani, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i dr.
Kako naglašavaju autorice Maddalena Avon, Sara Kekuš, Zdenka Pantić i Tea Vidović iz Centra za mirovne studije u priručniku "Džepni vodič za hrabre ljude", vrlo tipične opasnosti za volontere i pomagače su ponajprije zamor suosjećanja i sagorijevanje. U prvom slučaju radio se znatnim psihološkim poremećajima, ali i tjelesnim smetnjama, koje mogu doživjeti osobe koje dolaze u doticaj sa žrtvama kršenja ljudskih prava i drugim traumatiziranim skupinama – a razumljivo je da je među izbjeglicama i tražiteljima azila takvih mnogo - pri čemu volonteri i pomagači mogu i sami postati sekundarnom žrtvom njihove traume. Kod drugog slučaja radi se o gubitku motivacije i entuzijazma uslijed radnog opterećenja, vremenskog pritiska, radnih uvjeta ili doživljaja uspješnosti pri čemu početni žar s vremenom ustupa mjesto iscrpljenosti, cinizmu i neučinkovitosti. Zato je jasno da je i samim volonterima potrebna podrška koja nije ništa manje važna od podrške koju oni kao pomagači inače pružaju izbjeglicama i tražiteljima azila.
Podrška za pomagače može se podijeliti u tri skupine: neformalna podrška od strane bliskih osoba, stručna podrška u vidu supervizije, intervizije, savjetovanja i psihoterapije te podrška zajednice, to jest organizacije i lokalne zajednice u čijem sklopu volonter djeluje. Kao što volonteri rade na najnižoj, najizravnijoj i najosobnijoj razini, tako i neformalna podrška bliskih osoba ima važnu ulogu jer su upravo one te koje pomagača i njegove misli i osjećaje mogu saslušati bez osuđivanja ili prepoznati kada je pomagač izložen izrazitom stresu i prema tome ka njemu usmjeriti pažnju koja mu je potrebna. Navedeni oblici stručne podrške znače da će volonteru pomoći u razlikovanju vlastitih osjećaja i osjećaja njegovih klijenata, olakšati pronalazak novih načina pristupanja problemima s kojima se suočava i pružiti mu potporu u situacijama kada mu je teško. Budući da je i volontiranje samo po sebi ne samo pojedinačni nego i kolektivni, društveni čin – pogotovo kada je u pitanju prihvat i integracija tako ranjivih skupina kao što su izbjeglice ili tražitelji azila – koji se ne odvija u vakuumu, posebno je važno naglasiti ulogu koju može pružiti podrška zajednice. Što se tiče organizacije u kojoj volonter radi, ključno je da ona izgradi djelotvornu i uspješnu organizacijsku strukturu koja će omogućiti pomagaču da se usredotoči na područje svoje stručnosti te poštovanjem te nagrađivanjem uspješnih napora i aktivnosti doprinijeti osjećaju vrijednosti vlastitog rada kod pomagača.
Osim toga, ne smije se zanemariti ni potreba smislene organizacije radnog vremena koja pomagaču omogućava da način rada prilagodi osobnim potrebama – što, na primjer, svakako uključuje mogućnost odmora ili slobodnog dana kada se osjeća preplavljenim – jer se time omogućava samoregulacija i samozaštita za volontere u stresnim situacijama kada im je ona možda i najpotrebnija. Podrška koju može pružiti lokalna zajednica očituje se ponajprije u pozitivnom stavu prema skupini ljudi s kojom volonter radi jer na taj način i ona može barem simbolički pokazati pomagaču kako je njegov napor smislen i svrhovit, pa ga čak i značajno olakšati, kako naglašava psihologinja Marija Čarija na temelju vlastitoga volonterskog iskustva u radu s izbjeglicama. Tako se i na ovom primjeru može pokazati u kojoj je mjeri uspješan proces integracije zapravo kolektivni napor čitave zajednice, i to ne samo što se tiče pridošlica na njegovom završetku nego i u ništa manjoj mjeri kod volontera i pomagača na samom njegovom ishodištu.
Također, osim ovih navedenih primjera bitno je naglasiti i potrebu uključivanja samih izbjeglica u programe volontiranja poput onih s izbjeglicama za izbjeglice, što predstavlja koncept tzv. inkluzivnog volontiranja. Kako ističe prevoditelj Nawar Ghanim Murad, njemu je upravo iskustvo učenja hrvatskog jezika pomoglo okuša u ulozi prevoditelja u psihoterapiji s izbjeglicama – jer, tko se mogao nadati kako će aktivno znanje arapskog, kurdskog, farsija, urdua ili pašta čak i u Hrvatskoj jednog dana postati potrebnom i primjenjivom vještinom? Ne treba posebno naglašavati koje su koristi ovog pristupa, budući da se izbjeglice i tražitelji azila njime od pasivnih primatelja tuđe pomoći i zaštite preusmjeravaju k aktivnoj ulozi čiji doprinos svakako čini razliku. A nije li upravo u tome i glavni smisao integracije?
Za kraj, vrijedi ponoviti kako je doprinos volontera i pomagača u radu s izbjeglicama, tražiteljima azila ali i drugim ranjivim skupinama nemjerljiv. No, iza poželjnih rezultata krije se često težak i trnovit put, čije opterećenje jednako pritišće obje strane koje u njemu sudjeluju. Često su i sasvim male geste i iskazi dobre volje nas i naše zajednice kojoj pripadamo i u kojoj živimo dovoljne da njihov rad olakšaju i uklone barem neke od prepreka koje im stoje na putu. Već i dobro osmišljen volonterski rad, što uključivanje samih izbjeglica najbolje pokazuje, jedno je malo vježbalište integracije i odraz uspješnog društva dobrodošlice.
Autor: Duje Jakovčević, mag. hist., mag. hist. art.
Izvori:
- Julija Kranjec, „Važnost volontera u procesu integracije” (https://www.irh.hr/info-menu/kategorije/blogovi/vaznost-volontera-u-procesu-integracije, pristupljeno 9.XI.2021.)
- Maddalena Avon, Sara Kekuš, Zdenka Pantić, Tea Vidović, Džepni vodič za hrabre ljude (Zagreb: Centar za mirovne studije, 2021), 11.
- Marija Čarija, „Podrška volonterima jednako je važna kao i podrška migrantima/primateljima” https://www.irh.hr/info-menu/kategorije/blogovi/podrska-pomagacima-jednako-je-vazna-kao-i-podrska-migrantima-primateljima, pristupljeno 10.XI.2021.)
- Nawar Ghanim Murad, „Moje iskustvo u ulozi prevoditelja u psihoterapiji ljudi u izbjeglištvu” (https://www.irh.hr/info-menu/kategorije/blogovi/nawar-ghanim-murad – pristupljeno 12.XI.2021.)