Sidebar Menu
Sudeći prema brojkama, beskućništvo – shvaćeno prema definiciji UN-a kao stanje ljudi koji su prisiljeni živjeti na ulici bez krova nad glavom i adekvatnog smještaja ili onih koji nemaju stalno boravište i žive u stalnom seljenju iz jednog smještaja u drugi - jedan je od najozbiljnijih socijalnih problema današnjice. Iako je točan broj beskućnika u svijetu nemoguće utvrditi, poznate procjene govore kako u SAD-u ima oko 3.5 milijuna beskućnika, u Njemačkoj njih 272 000 dok u Poljskoj koja je po svojim društvenim značajkama najbliža Hrvatskoj godišnje više od 33 000 ljudi boravi u prenoćištima, hostelima ili privremenom smještaju za beskućnike.
Osim toga, u Hrvatskoj možda i 10 000 ljudi živi u riziku od beskućništva, među kojima se nalaze ranjive skupine kao što su žrtve obiteljskog nasilja, mladi koji izlaze iz sustava alternativne skrbi, povratnici iz pravosudnih i zdravstvenih ustanova, starije osobe,osobe s psihičkim poteškoćama te dakako izbjeglice i azilanti. Povod je to da razmotrimo koje se poteškoće i mogućnosti nalaze pred izbjeglicama, tražiteljima azila i osobama pod međunarodnom zaštitom pred opasnošću beskućništva.
Prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, br. 70/15), osobe kojima je dodijeljena međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj imaju pravo na smještaj od najduže dvije godine od dana uručenja odluke o odobrenju međunarodne zaštite ukoliko ne posjeduju novčana sredstva ili stvari veće materijalne vrijednosti. ostupak za priznavanje prava na smještaj pokreće se podnošenjem zahtjeva nadležnom centru za socijalnu skrb, a Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku pritom osigurava smještaj. Stambenim jedinicama za smještaj upravlja Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje.
Prema podacima o prevedbi mjera iz Akcijskog plana za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaština, 2019. godine pravo na smještaj u Republici Hrvatskoj realiziralo je 308 osoba, pri čemu je njih 106 smješteno u stanovima u državnom vlasništvu u Sisku, Karlovcu, Zagrebu i Požegi dok su preostale 202 osobe bile smještene u stanovima temeljem sklopljenog ugovora o najmu s trećim osobama. U Izvješću se s posebnim ponosom naglašava kako je krajem 2019. godine po prvi puta broj osoba u prihvatilištima u Kutini i Porinu koje čekaju na smještaj bio sveden na nulu. Ovi podaci su tim važniji jer je upravo smještaj jedna od ključnih komponenti uspješne integracije upravo stoga što na jednoj od najnižih i najkonkretnijih svakodnevnih razina pruža mogućnost suživota domaćeg stanovništva s drugima i drugačijima, umjesto uzajamne segregacije i doslovnog fizičkog udaljavanja.
Iako u propisima i zakonima Republike Hrvatske postoje dobri i čvrsti temelji za izgradnju okvira koji osobe pod međunarodnom zaštitom može zaštititi od opasnosti beskućništva, očito je da postoje i njegovi nedostaci koji zahtijevaju da ih se pomno razmotri i pokuša otkloniti. Prije svega, ono što upada u oči jest ograničenje trajanja smještaja na razdoblje od samo dvije godine – što predstavlja značajan problem jer se radi o vremenskom periodu za koji je dvojbeno da se unutar njega može postići uspješna i potpuna integracija osoba pod međunarodnom zaštitom u hrvatsko društvo. Drugi problem je uskraćivanje prava na smještaj osobama koje su podnijele novi naknadni zahtjev nakon što je već bila donesena odluka o njihovu ranijem zahtjevu. U oba se ova slučaja javlja prijetnja da osobe pod međunarodnom zaštitom prije ili kasnije završe kao beskućnici, što je posebno težak problem jer ne samo da onemogućava njihovu integraciju i još dublje ih gura u glib marginalizacije, nego može odjednom obezvrijediti i poništiti sve do tada ostvarene pozitivne iskorake i napore. Također, valjalo bi razmisliti i o uključivanju stambenih potencijala u drugim hrvatskim gradovima – u tome smislu svakako i u Splitu - a ne samo u navedena tri koji uz glavni grad Zagreb snose neproporcionalno velik broj zahtjeva za smještaj. Osim toga, gotovo je izvjesno da će u jednom dijelu javnosti osiguravanje smještaja azilantima biti dočekano demagoškom povikom kako se prednost u stambenom zbrinjavanju daje svakakvim sumnjivim strancima umjesto uzornom domaćem stanovništvu.
Dakako, ovdje se ne treba duže zadržavati na tome zašto je takvo razmišljanje duboko pogrešno – upravo zato što je ono što se kolokvijalno naziva „socijalnim stanovima” namijenjeno upravo stambenom zbrinjavanju ranjivih i društveno marginaliziranih skupina, među kojima su svakako i azilanti. Važnije je istaći kako se takvom problemu društvo može najdjelotvornije suprotstaviti aktivnim provođenjem stambene politike koja će osigurati da utočište i krov nad glavom dobije svatko kome je ono potrebno umjesto nestašice koja je siguran put u međusobne optužbe i sukobe. A možda je najprimjerenije da naš osvrt zaključimo upravo ovime.
Integracija je, naime, dvosmjeran, dinamičan, dugoročan i multidimenzionalan proces koji kao takav zahvaća i pojedinca i čitavo društvo te kod kojeg je pitanje stambenog smještaja samo jedan dio općeg mozaika. No upravo primjer stambenog zbrinjavanja azilanata i njihove zaštite od opasnosti beskućništva pokazuje i koliko je sama integracija životno ovisna o cjelovitom društvenom kontekstu u kojem se odvija. Naposljetku, jedina je istina da samo dobro društvo može biti i pravo društvo dobrodošlice.
Autor: Duje Jakovčević, mag. hist., mag. hist. art.
Izvori:
https://unstats.un.org/unsd/censuskb20/Attachments/2009MPHASIS_ECE_Homeless-GUID25ae612721cc4c2c87b536892e1ed1e1.pdf
Đordana Barbarić, Beskućnici: ljudi koji žive, ali ne postoje! (Split: Udruga Most, 2009)
Dora Levačić, „Ulica nije dom”, Bilten [online], 12. listopada 2021., https://www.bilten.org/?p=39852
Izvješće o provedbi mjera iz Akcijskog plana za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za razdoblje od 2017. do 2019. godine (Zagreb: Vlada RH; Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, 2019.) ONLINE
Tijana Tešija, „Nevidljiva strana integracije: izbjeglice i azilanti u riziku od beskućništva u RH”, /Split: Udruga „MI” – Split, 2021.)