Sidebar Menu
U prvom članku (str. 22-24.) novinar Mario Pušić upoznaje nas s troje protagonista: dvojicom malih Iračana i jednom djevojčicom iz Irana. Uvod je to u priču o zajednici „Vladimir Nazor” u Karlovcu, što je zapravo ustanova koja brine o djeci bez adekvatne roditeljske skrbi. Kako objašnjava novinar Jutarnjeg lista, roditelji svoju djecu dovode do krajnje točke do koje mogu stići bez straha od uhićenja ili odvraćanje te zatim pogurnu djecu preko granice – sve, dakako, u nadi nekoga budućeg spajanja obitelji. Djecu će najprije zbrinuti policija, preuzeti Centar za socijalnu skrb, dobit će skrbnika, pregledat će ih liječnici, dobit će isprave, OIB i naposljetku krenuti u školu.
Prema saznanjima autora članka, mnogi pritom umanjuju svoju dob, pogotovo odrasli krhkije tjelesne građe koji se nastoje izdati za maloljetnike, ali i sama djeca pri čemu njihova motivacije ostaje nejasna. Jednom kada njihovi roditelji uspiju izboriti status osobe pod međunarodnom zaštitom, započinje mukotrpan posao spajanja obitelji. Djelatnice karlovačkog Zavoda pritom ističu veliko povjerenje i ljubav prema roditeljima koju iskazuju njihovi štićenici čekajući na spajanje svojih obitelji. Roditelji se naime sami jave kada dođu u Hrvatsku ili budu uhvaćeni te smješteni u prihvatilišta u Porinu i Kutini, što pomaže objasniti odnos povjerenja koji bez obzira na sve prema njima gaje djeca. S obzirom na iskustva svojih štićenika te njihov daleki i teški put, odgojiteljice u Zavodu zamijetile su kako su djeca iznimno samostalna, snalažljiva i prilagodljiva. Vrlo je pohvalno i to što je Karlovac migrantsku i izbjegličku djecu prihvatio toplo i srdačno. Ipak, Mario Pušić upozorava na zlokobnu brojku u pozadini cijele ove priče – a to je da je u Europi nestalo više od 18 000 djece koja su u nju ušla bez pratnje.
U drugoj priči (str. 24-25.) novinarke Višnje Gotal prevladavaju znatno više sumorni tonovi. Njezino mjesto radnje odgojni je dom u Ivancu, a likovi migranti i izbjeglice u dobi između 14 i 21 godine starosti, ponajviše Afganistanci. Osim činjenice da se radi o adolescentima, problem pojačava i to što su mnogi od njih ranije bili svjedoci pa i žrtve ekstremnih vidova nasilja. Zato je njihov odnos s odgojiteljima napet, na koje se često okome i prijete. No bez premca najčešća zloporaba u Ivancu je njihov bijeg – što ne čudi s obzirom na to da je u pitanju ustanova otvorenog tipa, a njezini migrantski i izbjeglički štićenici žele pod svaku cijenu doći do zemalja Zapadne Europe. Za razliku od prethodnog primjera, odnosi s lokalnim stanovništvom su loši. Mještani su ih – kako autorica napominje, neosnovano – optuživali za ulazak u dvorišta ili krađu voća, no izgredi srećom nisu otišli dalje od dobacivanja.
Sveprisutan duh napetosti proširuje se čak i na područje prehrane, jer štićenici s nepovjerenjem gledaju na bilo kakva mesna jela strahujući da im je podvaljena svinjetina te se najviše hrane samo tjesteninom i kruhom. Ipak migrantski i izbjeglički adolescenti smješteni u Ivancu ne rade velike probleme, te ni sa kime nisu ulazili u fizičke obračune – ni s djelatnicima ustanove ni drugim štićenicima. Njihov jedini zadatak je očistiti prostor u kojem borave, a ako to žele mogu i raditi obrađujući zemljište doma kako bi pojačali mjesečni džeparac od 100 kn. Autorica je zamijetila kako svaka skupina ima vođu, obično nekoga tko zna engleski jezik te zato komunicira sa službenim osobama i animira drugu djecu. No priče o spajanju obitelji u Ivancu prečesto, nažalost, nemaju sretan završetak. Novinarka Jutarnjeg lista tako navodi priču šesnaestogodišnjeg Saida koji je govorio da ima roditelje u Njemačkoj, ali je prije spajanja pobjega iz Ivanca.
Navedeni novinski članci Jutarnjeg lista zavrijedili su da ih se istakne iz više razloga. Kao prvo, ističe se njihov doprinos sagledavanju danas vrlo aktualne migrantske i izbjegličke problematike, koja i u Hrvatskoj danas zadobiva sve veći značaj. Kao drugo, uspješno su skrenuli pažnju na probleme s kojima se u Hrvatskoj susreće jedan od najranjivijih, ako ne i najranjiviji, dio migrantske i izbjegličke populacije – a to su mladi i najmlađi. Kao treće, posebna vrijednost pripada usporedbi i kontrastu dvaju različitih primjera te se možemo nadati da se iz toga mogu izvući pouke koje bi mogle unaprijediti položaj navedene skupine u Hrvatskoj ali i naš odnos prema migrantima i izbjeglicama općenito. Stoga predstavljaju ne samo zanimljivo i pitko novinarsko štivo, nego i koristan doprinos javnoj raspravi o migrantskom i izbjegličkom pitanju u današnjoj Hrvatskoj. A upravo u tome njihova je najveća vrijednost.
Autor: Duje Jakovčević, mag. hist., mag. hist. art.