Sidebar Menu
Kao što danas osobe pod međunarodnom zaštitom stižu nošene previranjima u nama stranim državama s kojima često nemamo izravnog doticaja, tako je i židovska zajednica u Split prispjela prognana iz jedne daleke i za nas uvelike nepoznate zemlje. A ta je zemlja u slučaju o kojem je ovdje riječ bila Španjolska.
Stoljećima je Pirinejski poluotok bio poprište bitaka dviju civilizacija: kršćanske i islamske. No ništa manje od toga na njemu su se više nego igdje dtugdje sudarala i dva svjetonazora, dvije koncepcije života: reconquista, koja teži protjerivanju inovjernika, i convivencia, koja slavi miroljubiv suživot kršćanske, islamske i židovske kulture.
Kada je 1492. godine osvojeno i posljednje maursko uporište Granada, postalo je jasno da je reconquista odnijela pobjedu i da je convivencia poražena. Muslimanska zajednica održat će se još nekoliko desetljeća u vrlo teškim i strogim uvjetima, dok su španjolski Židovi – tzv. Sefardi – smjesta bili prinuđeni da se odreknu svoje vjere ili isele.
Suočeni s takvim izborom, u velikom broju iselili su u zemlje poput Osmanskog carstva ili sjeverne Afrike, gdje su vjerske predrasude prema Židovima bile znatno manje. Dio je našao utočište i u drugim kršćanskim zemljama, poput Venecije, koje su na pitanje vjerske pripadnosti i identiteta gledale vođene pragmatičnim interesima, a ne vjerskim fanatizmom.
Tako će znatna židovska zajednica dospjeti čak i u zabačeni gradić kakav je bio Split. Naime, Daniel Rodriga, pokršteni venecijanski Židov, osmislio je u drugoj polovici 16. stoljeća zamisao izgradnje trgovinske skele u splitskoj luci koja će od grada učiniti važno poslovno središte na Sredozemlju. Zauzvrat, zahtijevao je da se u Splitu odobri naseljavanje nekoliko desetaka obitelji njegovih sunarodnjaka, što je i bilo uslišano. Nisu to bili, kako se često zamišlja, basnoslovno bogati poduzetnici, nego tek sitni trgovci i manji dio liječnika, koji su bili nadaleko glasoviti zbog svojeg umijeća i znanja.
Pridošlice su se nastanile u sjeverozapadnom dijelu Dioklecijanove palače, zahvaljujući čemu će cijeli prostor gradske jezgre s vremenom dobiti ime get. No to je ime koje uvelike zavarava, jer ponižavajuća ograničenja za njegove stanovnike tipična za veliku većinu drugih europskih gradova ovdje nisu bila prisutna.
Stoljećima je židovska zajednica u Splitu živjela rame uz rame s drugim sugrađanima i s njima ravnopravno dijelila dobro i zlo. Najbolji primjer utjecaja koji je židovska zajednica utisnula u društveno tkivo grada Splita ugledna je obitelj Morpurgo i njezin najistaknutiji pripadnik Vid (1838.-1911.), nakladnik, poduzetnik, političar, preporoditelj i hrvatski domoljub. Nemila zbivanja 20. stoljeća desetkovala su židovsku zajednicu u Splitu, ali je i njihova prisutnost koja se održala do danas ostala kao najčvršći spomenik utjecaju koji su izvršili pridošavši u ovaj grad.
Što iz ovog primjera možemo naučiti danas kada se više nego ikada susrećemo s izazovom prihvaćanja izbjeglica i njihove integracije? Prije svega, svako društvo iz svoje prošlosti baštini homogenost i zatvorenost, ali i suživot i različitost. Tradicija prema kojoj se odlučujemo orijentirati također je nešto što na koncu odabiremo sami. Zato je zatvaranje u vlastite okvire te odbacivanje drugih i drugačijih u ime tradicije ne samo pragmatično štetno i etički nedostojno, nego i činjenično jednostavno netočno.
Kao drugo, naizgled nepovezana previranja u najudaljenijim zemljama također će se prije ili kasnije odraziti i u našoj sredini, što je u današnjem globaliziranom svijetu samo još izraženije nego prije 500 godina. Izazov koji za svako društvo predstavlja dolazak izbjeglica i tražitelja azila ne može se izbjeći, nego se na njega može samo dobro pripremiti kako bi se njime upravljalo na obostranu korist – a nema sumnje da će pod utjecajem novih činitelja današnjice poput klimatskih promjena taj izazov postati još primjetniji i izraženiji.
Osim toga, integracija pridošlica najbolje može biti ostvarena u uvjetima otvorenosti i povjerenja. Otvorenost koju je ranonovovjekovni Split pokazao prema izbjeglim Židovima bila je čak i doslovna jer njihova četvrt nikada nije bila zatvorena i odvojena od ostatka grada osim u tek nekoliko godina potkraj 18. stoljeća, a nedugo nakon toga u 19. stoljeću pojavile su se i kod nas te uspješno proširile ideje građanske ravnopravnosti i jednakosti pred zakonom koje su uklonile bilo kakve formalne prepreke između jednih i drugih. Slobodan protok, razmjena i kontakt između pridošlica i domicilnog stanovništva bili su zato konstanta, a njihova razdvojenost iznimka.
Konačno, odnos prema strancima ne smijemo uvjetovati samo ekonomskom korišću sukladno kojoj se imućne došljake dočekuje raširenih ruku, a izbjeglice i tražitelje azila promatra kao trošak i teret. Mnogo važnije od toga stvaranje je odgovarajućega društvenog okvira i institucija unutar kojih svatko može pronaći svoje mjesto i način da se uključi u život svoje zajednice te u njezin razvoj i dobrobit uloži i svoj obol. Jer, da podsjetimo, i prvobitni sefardski pridošlice bili su skromni sitni trgovci i tek im je postojanje Rodrigine trgovačke skele omogućilo da steknu pravi značaj u svojoj novoj zajednici. Mogućnosti da novi pridošlice na taj način pronađu svoje mjesto u životu zajednica kojima raspolažu suvremena društva mnogobrojnije su i još raznovrsnije
Koliko god da su se i Split i svijet kojem pripada promijenili od tih dana, sudbina prognanih Sefarda u Splitu poučan je primjer i za izazove koje donosi današnje vrijeme. Maleni i zabačeni Split tog doba bio je savršeno kadar primiti i prigrliti jednu drugu i različitu zajednicu koja je u njemu došla potražiti utočište pred progonom. Štoviše, spremnost na suživot koji su pokazali naši preci primjer je koji ni do danas nije izgubio na važnosti – ni u etičkom ni u praktičnom smislu. Premda su se okolnosti u kojima dočekuju izbjeglice u današnjem svijetu uvelike usložnile, ispod svih naslaga ipak se još uvijek mogu otkriti načela koja važe u svakom vremenu. Veliko je to ohrabrenje i zalog za nadu.
Autor: Duje Jakovčević, mag. hist., mag. hist. art.