Sidebar Menu
U Hrvatskoj, kao i brojnim drugim državama u svijetu, u poučavanje djece su se uključile televizijske kuće sa specijaliziranim programima. U Hrvatskoj je tako Škola na trećem bila dnevna virtualna učionica za djecu od 1. do 4. razreda osnovne škole. Viši razredi osnovne škole te srednjoškolci prolazili su nastavni proces bivajući satima uz svoja računala, a nastavnici su organizacijom virtualnih učionica i korištenjem različitih internetskih platformi nastojati ublažiti udarac nemogućnosti organiziranja nastave u djeci prirodnom okružju – školi.
Društvena nejednakost došla na vidjelo
Online nastava je, tako, više nego i jedna prethodna situacija u školskom sustavu, razotkrila društvenu nejednakost i nejednake mogućnosti pristupa djece nastavnom procesu. Tu su nejednakost na svojoj koži osjetile mnoge grupe djece (i njihove obitelji), poput pripadnika manjina, posebno romske manjine, djece s posebnim potrebama, siromašne i na druge načine deprivirane djece. Djeca izbjeglice također su se našla u skupini koja se suočila s posebnim izazovima u vrijeme održavanja korona nastave. Pri tome je važno naglasiti da su učitelji i učiteljice učinili sve što je u njihovoj moći kako bi olakšali praćenje nastave svoj djeci. No sustav je, a ne učitelji, kod mnogih zakazao. U daljnjem tekstu izložit ćemo neke od izazova kojima su djeca izbjeglice i njihovi roditelji bili izloženi, ali i dati neke preporuke kako bismo prevenirati ponavljanje pogrešaka i na vrijeme odgovorili na specifične potrebe djece izbjeglica u slučaju, doduše malo vjerojatnog, ponovnog općeg zatvaranja, ili, daleko vjerojatnije, ponovne organizacije online nastave.
Potrebe djece za vrijeme „Online nastave“
U okviru projekta IRCiS o kojemu smo već pisali na ovim stranicama (poveznica) tijekom „korona nastave“ razgovarali smo s nekoliko učiteljica i učenika zagrebačkih osnovnih škola, te pomagača volontera kako bismo identificirali potrebe i izazove djece izbjeglica u vrijeme odvijanja online nastave. Kao i mnoga druga djeca iz posebno osjetljivih skupina, djeca izbjeglice suočila su se s materijalnim i infrastrukturnim izazovima: nedostatkom internetske veze, odgovarajućih ili pak ikakvih računala, nedostatkom dovoljnog broja računala i/ili mobitela kada je u kući više djece koja su trebala pratiti nastavu, činjenicom da su mnogočlane obitelji smještene u razmjerno malen prostor, pa djeca nisu imala odgovarajuće uvjete za rad. Kada su ova „hardverska“ pitanja i bila riješena, djeca izbjeglice bila su suočena s gotovo nepremostivom preprekom – nedovoljnim znanjem jezika – što im je onemogućilo pratiti nastavu, slijediti upute učitelja, te odgovarati na zadatke i zadaće koje su učitelji slali pomoću različitih aplikacija i medija. Iskustva „korona nastave“ su pokazala da je nastava općenito u većini obitelji, posebno s mlađom djecom, bila naslonjena na roditeljsku pomoć i podršku. Izbjegličke obitelji su i ovdje bile suočene s izazovom, jer u mnogima su djeca bolji govornici hrvatskoga jezika od njihovih roditelja – roditelji, naime, posebno mame, slabo govore hrvatski jezik ili ga uopće ne govore, te nisu mogle priskočiti u pomoć djeci u praćenju nastave i odgovaranju na školske obveze. Tada su u pomoć obično priskakala starija braća i sestre, koji su, kao bolji govornici jezika, nakon praćenja vlastite nastave pomagali mlađima u obitelji, te imali dodatne obveze i odgovornosti koje ne bi trebali imati.
Nedovoljno znanje jezika identificirale su i učiteljice kao veliki izazov tijekom online nastave, jer unatoč velikoj motivaciji i trudu koje su ulagale kako bi doprle do svakog djeteta, slabo ili nikakvo poznavanje jezika djece izbjeglica i njihovih roditelja bilo je katkada nepremostiva prepreka. Kod djece koja su svladala jezik do razine da mogu pratiti nastavu u živo, nemogućnost izravne interakcije s učiteljicom prepoznata je kao poseban izazov, jer su djeca trebala dodatna objašnjenja i pomoć u razumijevanju. Djeca koja su za vrijeme online nastave imala mogućnost komunicirati s volonterima koji su im pomagali u učenju lakše su svladavala gradivo, spremnije su i brže odgovarala na zadatke koje su učitelji pred njih postavljali, te su pokazala i manji pad u poznavanju hrvatskoga jezika po povratku u školu. Poseban je problem taj što u vrijeme online nastave nije bila organizirana pripremna nastava iz hrvatskoga jezika, pa su taj dio preuzele učiteljice samoinicijativno, dodatno radeći s djecom izbjeglicama kada god su im vrijeme i povećani opseg nastavnih obveza to dopuštali. No, nastava hrvatskoga jezika svakako nije bila organizirana sustavno. Osim toga, djeca izbjeglice, i inače socijalno izoliranija od svojih domicilnih vršnjaka, upravo odvojenost od domicilnih vršnjaka za vrijeme općeg zatvaranja ističu kao poseban nedostatak online nastave i iskustvo koje im je otežalo svakodnevno funkcioniranje.
Evidentan nedostatak socijalne interakcije
Unatoč dostupnosti, pa i korištenju IT tehnologije, djeca izbjeglice ističu da su im nedostajale žive socijalne interakcije. I na ovom se primjeru pokazuje koliko su škola i nastava socijalne situacije, te da je aspekt žive interakcije učitelja i učenika, kao i međusobna interakcija učenika barem jednako toliko važan, kao i aspekt prenošenja činjeničnog znanja.
Kako se, dakle, na temelju ograničenoga uvid u izazove i teškoće s kojima su se susreli učitelji i djeca izbjeglice u online nastavi možemo pripremiti kako bismo, u možebitnom jesenjem drugom valu pandemije, izbjegli ponavljanje istih grešaka.
Nekoliko je vrlo izravnih preporuka:
1. Pripremnu nastavu iz hrvatskoga jezika svakako treba organizirati i iskoristiti online platforme, jer djeca bez živog kontakta s jezikom brzo zaboravljaju što su naučila i nemaju kontinuitet. U organizaciji ove nastave otvara se važan prostor za suradnju MZO u pogledu postavljanja infrastrukture i organizacija civilnog društva koje mogu osigurati kontinuirani angažman volontera.
2. Djeci izbjeglicama je važno, dapače nužno, osigurati pomoć volontera koji bi im pomagali u svladavanju gradiva i pisanju zadaća, a ujedno bili i izvor socijalne podrške i veza s govornim hrvatskim jezikom.
3. Premda se stječe dojam da tehnička opremljenost obitelji djece izbjeglica nije bila nesavladiva prepreka, te da su je škole, kada je ona postojala, uspješno prebrodile, valja voditi računa da se djeci izbjeglicama osiguraju isti tehnički uvjeti kao i domicilnoj djeci, te o činjenici da izbjegličke obitelji nerijetko imaju više djece koja sva trebaju imati odgovarajući opremu na kojoj mogu pratiti nastavu u vrijeme kada se ona za njih i odvija.
4. Učiteljice treba dodatno educirati i osnažiti za rad s učenicima izbjeglicama u online okruženju. Dosadašnja iskustva pokazuju da su se učiteljice uglavnom dobro snašle, te da našim učiteljicama ne nedostaje ni motivacije ni volje da individualno rade s djecom kojoj je to potrebno. Međutim, posebna i pojačana briga o djeci izbjeglicama mora postati dio sustava, a ne počivati na entuzijazmu pojedinaca.
5. Online nastava pokazala je da su upravo razredne interakcije učenika i interakcije učenika s učiteljicama ono što je djeci (i učiteljima!) najviše nedostajalo. Ta nam činjenica omogućuje da se u osmišljavanju online nastave u mogućem drugom valu pandemije svakako razmišlja i o njenom socijalnom aspektu, te da se uključi u mogućoj mjeri izravna interakcija učitelja i učenika, kako bi se gradile i održavale socijalne veze i odnosi koji su važni za zdrav psihosocijalni razvoj djece.
Autorice: Dinka Čorkalo Biruški, Margareta Jelić, Nikolina Stanković i Antonija Vrdoljak
Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu