Sidebar Menu
Da bismo konačno „raščarali“ enigmu o ilegalnim prelascima, trebamo se obratiti zakonskim propisima koji reguliraju uvjete i pravo aplikacije na međunarodnu zaštitu, odnosno, pravo na azil. U ovome se objašnjenju, zbog očigledne relevatnosti EU zakonodavstva za prilike u Hrvatskoj, fokusiram na Europsku Uniju.
Prava izbjeglica dio su međunarodnoga prava i regulirana su dvama središnjim dokumentima, Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine. Prema Konvenciji, izbjeglica je svaka osoba koja se „nalazi izvan zemlje svog državljanstva uslijed događaja nastalih prije 1. siječnja 1951., te se uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja, ne može, ili zbog tog straha, ne želi prihvatiti zaštitu dotične zemlje; ili osoba bez državljanstva koja se zbog gore navedenih okolnosti nalazi izvan zemlje prethodnog uobičajenog boravišta, a koja se ne može ili se zbog straha ne želi u nju vratiti“ (čl. 1, odjeljak A). Odjeljkom B prvoga članka Konvencije, državama potpisnicama je omogućeno geografsko ograničavanje primjene odredbi Konvencije isključivo na izbjeglice iz Europe. Od 146 zemalja potpisnica Konvencije, samo su četiri države odabrale ograničenje na Europu: Kongo, Madagaskar, Monako i Turska. Sve ostale potpisnice, među kojima i Republika Hrvatska, primjenjuju odredbe Konvencije neovisno o području s kojeg izbjeglice dolaze. Kako spomenuto prostorno, tako i gore citirano vremensko ograničenje predviđeno Konvencijom (na događaje prije 1951. godine), dokida se Protokolom iz 1967. godine prema kojem pravo na status izbjeglice mogu steći sve osobe iz svih područja i u svako vrijeme ostvaruju pravo na zaštitu, ukoliko ispunjavaju uvjet osnovanog straha i nalaze se izvan granica matične države (čl. 1, stavak 1-3). No, i prilikom potpisivanja Protokola, neke od trenutnih 147 država potpisnica zadržale su ranija ili uvele nova ograničenja primjene. Za razumijevanje situacije u Europskoj Uniji danas, najznačajnije je napomenuti kako je Turska zadržala ograničenje na Europu što znači da izbjeglice koje dolaze s područja drugih kontinenata (u praksi iz Azije ili Afrike) ne mogu ostvariti puno priznavanje izbjegličkog statusa na teritoriju Turske. Ipak, u Turskoj se danas nalazi oko 4, 1 milijun izbjeglica, od čega oko 3,7 milijuna osoba iz Sirije. Kako im ne može priznati izbjegličkog statusa, Turska ima priznaje pravo na privremenu zaštitu.
Za razumijevanje kretanja izbjeglica važno je naglasiti kako je u svakome slučaju uvjet da se nalaze izvan granica matične države. To je prvi dio odgovora na naše pitanje. Drugi, važniji dio, tiče se pitanja koliko daleko ići.
Prema gore spomenutim dokumentima, države potpisnice imaju obavezu (ukoliko nema zadrški u tumačenju, npr. vezano za vlastite prekooceanske posjede) priznavanja izbjegličkog statusa svima koji se ispunjavaju uvjete i nalaze na njenom teritoriju. No, hoće li država priznati izbjeglički status osobi koja se ne nalazi na njenom teritoriju? U nekim slučajevima, to je moguće. No, u većini slučajeva, osoba se prilikom podnošenja zahtjeva mora nalaziti na teritoriju države čiju zaštitu treba ili želi. Ako do nje ne može doći legalno, dolazi ilegalno.
Ilegalni prelasci granica pravno su regulirani i u većini država svijeta su kriminalizirani. Posljedice se razlikuju od države do države, a kreću se od kazni zatvora i novčanih kazni do deportacija, pritvora, obaveznog rada u zajednici i drugoga, ovisno o okolnostima ulaska i zakonodavstvu pojedine države. U 124 države svijeta ilegalni prelasci granica klasificiraju se kao zločin. No, postoje iznimke. Ako osoba koja je ilegalno prešla granicu zatraži međunarodnu zaštitu, odnosno azil, neće biti predmet kazne ni progona. Ovaj izuzetak, prisutan u zakonodavstvu većine država, rezultat je toga što većina izbjeglica najčešće nema mogućnost legalnog prelaska u sigurne države, bilo zbog nefunkcionalnosti službi za izdavanje putnih isprava, bilo zbog sigurnosnih razloga ili, konačno, viznog režima odredišnih država. To je u skladu i s prvi stavkom 31. članka Konvencije prema kojemu se države obavezuju da neće izricati kazne zbog nezakonitog ulaska ili boravka na svojem području izbjeglicama koje su došle izravno s područja gdje je ugrožen njihov život ili sloboda, a bez odgode su se javile vlastima. Dakle, ilegalni ulazak nije problematičan ako izbjeglice ulaze iz država u kojima su ugrožene. No, što ako ulaze iz neke druge, tzv. tranzitne zemlje, koja se nalazi između matične države i odredišta?
Prema međunarodnom pravu, ne postoji pravna obaveza izbjeglica da apliciraju za azil u prvoj sigurnoj zemlji u kojoj se zateknu. Dapače, treba im se dati pravo na određeni izbor. Isto tako, time se omogućava adekvatniju podjelu odgovornosti između država potpisnica. U suprotnome, neke bi države zbog okruženosti drugim sigurnim zemljama mogle izbjegavati primjenjivanje odredbi Konvencije, dok bi rubne sigurne države bile izložene velikom opterećenju zdravstvenog i socijalnog sustava u slučajevima mnogobrojnih migracija.
Konačno, da bi se razumjele sve okolnosti ilegalnog kretanja, trebamo se okrenuti Dublinskom sporazumu. Njime se regulira pravo međunarodne zaštite na teritoriju država Europske Unije i u Norveškoj, Islandu, Švicarskoj i Lihtenštajnu, dodatnim zemljama potpisnicama ovoga sporazuma. Prema Dublinskom sporazumu, država u kojoj se podnosi zahtjev za azil može zatražiti da taj zahtjev razmotri druga država Europske Unije, ukoliko je osoba ranije boravila na njenom teritoriju: „Kada se utvrdi (...) da je podnositelj zahtjeva pri dolasku iz treće zemlje nezakonito prešao granicu države članice kopnom, morem ili zrakom, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica u koju je na taj način ušao. Ta odgovornost prestaje 12 mjeseci od datuma nezakonitog prijelaza granice“ (čl.13). Takva se preseljenja nazivaju Dublinskim transferima. U praksi, znače povratak u prvu EU državu u kojoj se izbjeglica zatekla. Time se države koje se nalaze najbliže matičnim zemljama izbjeglica (države na početku EU „dijela“ izbjegličke rute) najviše opterećuju, a izbjeglice se de facto upućuje na traženje azila u prvoj sigurnoj državi, iako ni Konvencija ni Protokol to ne zahtijevaju.
Upravo iz ovoga razloga neke su države bile veoma permisivne prema registriranju izbjeglica, a koje bi, prema EU pravilima, trebalo uključivati i otiske prstiju u sustavu Eurodaca. Kada je postalo jasno da podaci o registraciji kasnije funkcioniraju kao dokaz dokaz ranijeg boravka na području tih država, registriranje je značajno smanjeno. U slučaju pak država koje su inzistirale na registraciji, poduzete su sve mjere da se onemogući svaki ulazak izbjeglica.
Zbog očitih problema s ovom regulacijom Njemačka ju je, u vrijeme dolazaka najvećeg broja izbjeglica, suspendirala za sve Sirijce. Jednako je postupila i Češka. Nakon toga je većina država organizirala što brži transfer izbjeglica preko vlastitog teritorija, s manje ili više skrivenim olakšanjem.
Danas opet svjedočimo restriktivnijim, opasnijim i nehumanijim mjerama. Osjećaj konfrontiranosti izbjeglica i država koje bi im trebale ponuditi zaštitu sve je veći i ne može biti razrješen bez dubokog pretumbavanja aktualnih zakonskih normi i praksi. U suprotnome, nećemo uspješno izaći iz vrtloga ilegalnosti, ugrožavanja vlastitoga života, predrasuda, rasizma i konflikata.
Posljednjih godina, raspravlja se o korektivnim mehanizmima alokacije kojima bi se dopunilo tzv. Dublinsku regulaciju i ujednačilo opterećenje država članica Europske Unije, kao i o mjerama koje bi omogućile lakše i legalno kretanje izbjeglica. U posljednje se ubraja (1) prijedlog ovlaštavanja diplomatskih predstavništva za razmatranje aplikacija za azil; kao i (2) prijedlog humanitarnih viza za tražitelje azila.
Što se tiče (1), često se ističe kako nije moguće priznavanje izbjegličkog statusa na taj način jer se u stranim državama ne može jamčiti efektivna zaštita dodijeljenih prava. Što se tiče (2) ističe se kako ne postoje pravne obaveze za izdavanje takvih viza. Ipak, tome unatoč države bi mogle samostalno odlučiti o uvođenju takvog tipa vize s ciljem smanjivanja ilegalnih prelazaka granica. Ilegalni prelasci granica znače fizički napor, ali i potencijalnu životnu ugroženost i traumu.
Čini se da trebamo početi razmišljati o alternativnim, prikladnijim modelima priznavanja izbjegličkog statusa i osiguravanja legalnog putovanja izbjeglica u sigurne zemlje. Time ćemo doprinijeti smanjenju izloženosti izbjeglica dodatnim traumama i ugrozama, kao i povećanju osjećaja sigurnosti lokalnog stanovništva u država koje se nalaze na ruti ili predstavljaju ciljana odredišta.
Anita Lunić
Odsjek za filozofiju
Filozofski fakultet
Sveučilište u Splitu