Sidebar Menu
Što nas određuje?
Naš osobni identitet određen je našim individualnim, idiosinkratičkim obilježjima koja nas čine jedinstvenima u odnosu na druge: to su naše osobine, životna postignuća, zanimanja i interesi. Međutim, ova obilježja, premda ključna za samoodređenje, ne pričaju cijelu priču o tome tko smo kada želimo odgovoriti na „jednostavno“ pitanje – to sam ja? Svatko se od nas, naime, definira i na temelju uloga koje u životu „igra“ i one su u različitim fazama života različite (npr. moja uloga kćeri ima danas drukčije značenje nego prije kada su moji roditelji bili mladi, uloga učenice i studentice bila je moja središnja profesionalna uloga kad sam išla u školu i na fakultet, danas to središnje mjesto u mojem profesionalnom određenju zauzima činjenica da sam socijalna psihologinja, znanstvenica i nastavnica), ali i na temelju naše pripadnosti raznolikim grupama. Upravo iz toga aspekta – naše pripadnosti različitim grupama – deriviramo dio identiteta koji nazivamo socijalnim identitetom. Tako je identitetno snažno određujuća grupa naša obitelj, ali to može biti i naša vršnjačka ili profesionalna grupa, navijačka skupina kojoj pripadamo, ali i naš rod, politička stranka, nacija, etnička grupa i svakako kultura u kojoj smo odrasli. Iz tih grupnih pripadnosti, kako to pokazuju brojna istraživanja u socijalnoj psihologiji, mi crpimo dio vlastita samopoštovanja.
Potreba za pripadanjem
Potreba za samopoštovanjem je temeljna ljudska potreba i zato želimo da naša okolina o nama misli dobro, ali i da grupe kojima pripadamo budu cijenjene i prihvaćene u društvu. To određuje naš pozitivan socijalni identitet. Kad grupe kojima pripadamo nisu cijenjene, kada ih društvo ne prihvaća ili čak odbacuje, a to neprihvaćanje pokazuje socijalnim isključivanjem, izoliranjem, odbacivanjem ili diskriminacijom, postoji realna mogućnost da razvijemo negativan socijalni identitet, ne osjećajući se dobro u svojoj „grupnoj koži“. S tim osjećajem možemo izaći na kraj na raznolike načine – možemo npr. odabrati prikrivanje grupne pripadnosti koja u društvu ima lošiji status (npr. možemo zatajiti da pripadamo nekoj etničkoj ili religijskoj grupi), možemo psihološki napustiti grupu i zanemariti taj dio svojega identiteta (npr. nastojati se u svemu prikloniti većini), ali možemo reagirati i sasvim suprotno - čvršće „prigrliti“ svoju grupnu pripadnost koliko god ona bila neprihvaćena od drugih i nastojati boriti se kao član grupe da se njen socijalni status poboljša. Istraživanja, na primjer, pokazuju da (snažan) etnički identitet može biti važan zaštitni faktor, posebno kod mladih, kada njihova socijalna okolina reagira nepovoljno na njihovu grupnu pripadnost, npr. kada je grupa diskriminirana. Takav doživljaj prijetnje vlastitu identitetu može djelovati kao bumerang – ako nas, kao pripadnike manjine, većinsko društvo ne prihvaća, malo je prostora za drukčije reakciju osim one „refleksne“- povlačenja u granice vlastite grupe i pronalaženje značajnih elemenata u njoj koji će nam omogućiti da se i dalje osjećamo dobro unutar njenih granica.
Ova unutargrupna reakcija ima i svoju reakciju prema vanjskoj grupi – od nje se udaljavamo, ona postaje sve više strana, tuđa i između „naše“ grupe i „vanjske“ grupe se širi prostor nerazumijevanja. Nažalost, u suvremenim društvima često vidimo izolirane pripadnike manjina (npr. etničke četvrti u kojima su životne prilike često nepovoljne i svakako nepovoljnije od uvjeta većine) i većinu koja reagira na takvo zatvaranje s neodobravanjem i još izraženijim socijalnim isključivanjem. Pri tome se rijetko pitamo što smo kao pripadnici većine učinili kako bi se manjina osjećala prihvaćenijom, dobrodošlijom i jesmo li pokazali dovoljnu otvorenost u susretu s drugima i drukčijima.
Prijetnje identitetu
Neprihvaćanje je snažna prijetnja identitetu. Razlikujemo dvije vrste takve prijetnje: realističnu i simboličku. Realistična je ona koja predstavlja prijetnju fizičkoj dobrobiti grupe, njenoj ekonomskoj i/ili političkoj moći. To je doživljaj prijetnje koji sugerira da je ugrožen sami opstanak naše grupe. Izraz takvog doživljaja prijetnje možemo prepoznati kada čujemo da npr. izbjeglice predstavljaju sigurnosnu ugrozu ili da će nam uzeti radna mjesta. S druge strane, simbolička prijetnja označava doživljaj da druga grupa predstavlja ugrozu našoj kulturi, važnim vrijednostima, normama, načinu života.
Istraživanja jasno pokazuju da su obje vrste doživljaja prijetnje (da, riječ je suštinski o doživljaju, percepciji, a ne o postojanju stvarne opasnosti!) snažno povezana s različitim oblicima predrasuda i diskriminirajućih ponašanja. A takva ponašanja, kako samo već rekli, izazivaju doživljaj ugroze i na drugoj strani i takvi društveni odnosi (uzajamnog doživljaja prijetnje) ne mogu biti zdravi temelji za razvoj integriranih i funkcionalnih zajednica. Stoga je u procesu integracije jako važno osvijestiti da je sve što je nama važno kao građanima, državljanima, pripadnicima kulture u kojoj smo odrasli jest važno i drugima koji k nama dolaze: njima je, kao i nama, važno moći slobodno živjeti, učiti, raditi, brinuti o svojoj obitelji i razvijati svoje potencijale. Ali važna im je također i njihova kultura i njihov identitet, kao i nama naši.
Oblikovanje novih identiteta
No, identiteti nisu „zacementirane“ i nepromjenjive kategorije, oni su u promjenjivom svijetu također promjenjivi, plastični i prilagodljivi, oni se uvijek oblikuju u interakciji sa socijalnom okolinom u kojoj se nalazimo. Stoga samo međusobnim upoznavanjem možemo osigurati da proces integracije bude pravedna socijala razmjena u kojoj ćemo uzajamno poštivati prava i slobode. Kada se ljudi dobro osjećaju u svojoj socijalnoj okolini, prihvaćaju je kao „svoju“. Kada osjećaju da ih ta okolinu ne prihvaća, izolira ili diskriminira, ne mogu se prema njoj razviti pozitivni stavovi i osjećaji i ona (p)ostaje tuđa. Zauzimanje za prava i slobode drugih jednakom snagom kao i zauzimanje za vlastita prava i slobode najbolja su garancija izgradnje funkcionalnih i integriranih zajednica u kojima ima mjesta i za zajedničke i za raznolike identitete. Prvi korak na tom putu jest pružiti ruku našim novim sugrađanima i pomoći im da ovdje nastave svoje živote. Živote suštinski tako slične našima.
dr.sc. Dinka Čorkalo Biruški, red.prof.
Odsjek za psihologiju
Filozofski fakultet
Sveučilište u Zagrebu