Sidebar Menu
Može se krenuti od problema društvenog (ne)prihvaćanja i stavova koje ljudi u Hrvatskoj imaju kada su u pitanju migranti koji dolaze iz zemalja u kojima je većinski rasprostranjena religija islam. Naime, kao najveći problem ističu kako se osobno osjećaju ugroženo zbog prisutnosti migranata. Njihovo razmišljanje možemo povezati s terorističkim incidentima i ograničenim razmišljanjem da je svaka osoba koja je migrant nužno i potencijalni terorist te je došla u našu državu s namjerom širenja panike i terora te prijetnjom oružanim operacijama. Velika većina uopće ne želi tim ljudima pružiti priliku za integraciju u društvo te prilagodbu na novu kulturu, okolinu i način života. Najčešći su argumenti protiv dopuštenja useljavanja migranata zaštita nacionalne sigurnosti te zaštita nacionalnog identiteta i kulture, a i ekonomska nemogućnost Hrvatske. Jedan je od antimigrantskih stavova i onaj da prvo trebamo pomoći ˝svojim ljudima˝, a tek onda strancima, pri tom misleći na ekonomske migrante koji će hrvatskim državljanima ˝oduzimati˝ radna mjesta.
Postavlja se i pitanje treba li se migrantima uopće dopustiti ulazak u Hrvatsku bez obzira na to što smo samo tranzitna zemlja. Izbjeglicama iz Sirije cilj je pobjeći od rata, a to su napravili samim ulaskom u Tursku koja im je prva sigurna zemlja i u kojoj bi mogli sigurno živjeti. Međutim, iako je Turska sigurna za njih, zapadne Europske zemlje, koje su im ciljna odredišta, mogle bi im puno više pružiti i životni standard bio bi im puno bolji. Također, migranti nisu samo ratne izbjeglice. Puno ih zapravo dolazi iz Tunisa, Alžira, Egipta, Pakistana, Irana, Iraka, Afganistana i drugih država gdje životni standard nije najbolji, ali nema ni rata koji ih posebno ugrožava kao sirijske izbjeglice. „Filtriranje“ odnosno dopuštanje ulaska u državu samo ratnim izbjeglicama sa sobom donosi druge probleme i pitanje je koliko je izvedivo.
Kako u samom početku nisu prihvaćeni u društvo te je zbog toga upitna kvalitetna integracija u društvo, potencira se i problem zaposlenja, jer je izrazito teško pridobiti povjerenje poslodavca kao i priliku, odnosno mogućnost, za zaposlenje. Migranti koji su se našli na prostorima Republike Hrvatske velikim dijelom dolaze iz visokoobrazovanih obitelji te su osobe koje su radile na vlastitom unaprjeđenju i školovanju, ali teško će moći samostalno ostvariti sve ostale potrebe kako bi ostvarili normalne životne uvjete budući da su uskraćeni za ovo pravo. Migranti, zaposle li se, ostvaruju ekomomsku sigurnost (a i osjećaj koristi, zadovoljstva, sreće), osiguravaju materijalne preduvjete života svojih obitelji, a i pridonose svojim radom (i uplatom poreza) ekonomskom boljitku Republike Hrvatske. Ostvari li se ekonomska integracija, tj. zapošljavanje imigranata, ona društvena ili kulturna lakše će uslijediti. U Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP) predstavljena je mjera Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) pod nazivom "Osposobljavanje na radnom mjestu" s naglaskom na uključivanje migrantske populacije na hrvatsko tržište rada. U hrvatskom društvu trenutno živi oko 650 migranata, a jedan od ključnih koraka njihove integracije je zapošljavanje i osiguravanje financijske samostalnosti. Time se može postići brže uključivanje migranata u društvo, racionalno raspolaganje sredstvima namijenjenim pomoći toj populaciji te rješavanje problema kroničnog nedostatka radne snage u Hrvatskoj. U provedbu mjere ''Osposobljavanje na radnom mjestu'' svakako bi trebalo uključiti i druge institucije i pokazati poduzetnicima na koji način funkcionira sustav integracije migranata u našoj zemlji. Poteškoće koje se javljaju pri zapošljavanju najčešće su nepoznavanje jezika, neposjedovanje odgovarajućih dokumenata zbog čega se u evidenciji vode kao da su bez zanimanja, a postoje i kultorološke razlike i nepripremljenost žena za tržište rada. Pri osposobljavanju na radnom mjestu osobu se ne briše iz evidencije nezaposlenih. Osobe s azilom izjednačene su s hrvatskim državljanima, imaju jednaka prava na tržištu rada i u HZZ-u. Mjera osposobljavanja na radnom mjestu može se provoditi samo kod poslodavca ili u kombinaciji s obrazovnom ustanovom, a može trajati do tri odnosno šest mjeseci. Poslodavcu pripada naknada od 700 kuna za mentorstvo po osobi, također plaćeni troškovi teorijske nastave i polaganje ispita o osposobljenosti do 7000 kuna, te pravo na podmirenje troška liječničkog pregleda. Od 2012. do 30.rujna 2018. godine se uz pomoć države zaposlilo svega 19 azilanata i osoba koje kod nas uživaju neki drugi oblik prava na boravak po pravilima međunarodne zaštite osoba koje su u opasnosti da bi im povratkom u matičnu zemlju bio ugrožen život ili ljudska prava. Od onih među azilantima koji su do sada iskoristili pravo na pomoć pri zapošljavanju, pet ih je koristilo mjeru osposobljavanja za rad koja omogućuje stjecanje kvalifikacije za ulazak na tržište rada, učenje hrvatskog jezika i novčanu naknadu države dok traje osposobljavanje. Ostalih 14 azilanata sudjelovalo je u javnim radovima ili koristilo neku drugu mjeru iz politike zapošljavanja HZZ-a. Svih pet azilanata koji su se osposobili za ulazak na domaće tržište rada zaposlio je Pavo Ćorluka, vlasnik više domova za smještaj i njegu starijih i nemoćnih.
S ovim vežemo i potrebu za izrazitom zdravstvenom zaštitom i osiguranjem. S obzirom na put koji su prešli i kojim su se kretali kako bi stigli do Hrvatske, nije sporno da su se na putu ozlijedili te da im je potrebno pružiti adekvatnu zdravstvenu skrb, a koju zaslužuju kao svaka osoba koja se nalazi na području Hrvatske.
Konstantno nam se javlja pitanje kako Europska Unija nije bila spremna na ovakvu situaciju te da samo uređenje nastale situacije nije dobro obavljeno, sustav koji se bavi procedurom dolaska migranata na područje, kako Hrvatske, tako i Europske Unije, općenito sporo obavlja sve svoje zadaće te se tu javlja problem bespomoćnosti i nezadovoljstva migranata koji čekaju na ostvarivanje svojih temeljnih prava i osnovnih uvjeta za život.
Između ostaloga, javlja se i problem neadekvatnog smještaja migranata na našim prostorima, a posebice djece izbjeglica bez pratnje. Odrasle se smješta u nedostatne prostore, primjerice u Slavonskom Brodu gdje je u razdoblju 2015.-2016. u Zimskom prihvatno-tranzitnom centru bilo dvjestotinjak migranata kojima je sloboda kretanja bila ograničena, u smislu da su zatvoreni u pripadajuće sektore iz kojih mogu izlaziti samo iznimno i u pratnji policije. Radnici u tranzitnom centru, ali i sami migranti, navode kako su spavali u komunalnim prostorijama, šatorima sa žoharima, na krevetima bez madraca i općenito neljudskim uvjetima. Kao što smo i same mogle posvjedočiti na praktičnoj nastavi, u Osijeku djecu smještaju u ustanove poput Doma za odgoj djece i mladeži „Vinkovačka,“ gdje po pravilu primaju djecu s problemima u ponašanju, dok djeca bez pratnje koja u Hrvatsku dolaze, takvih problema nemaju i samim time se ne uklapaju u okruženje. Koliko je hrvatsko društvo nesenzibilizirano o problemu, može posvjedočiti i peticija koju je potpisalo oko 3000 branitelja Domovinskoga rata, protiv izgradnje prihvatilišta za migrante i azilante u Petrinji. Osobe koje su na vlastitoj koži doživjele svu gorčinu i zloću rata, ne mogu se poistovjetiti jer „Stanovništvo je s pravom u strahu, bojimo se za sebe i svoju djecu jer vidimo što se događa oko nas. Sa pravom strahujemo da oni ne dolaze ovdje da bi se integrirali, živjeli i radili…“ Pitamo se samo, koje je to pravo koje opravdava odbijanje pomoći djeci, ženama, mladićima, općenito osobama koje bježe iz vlastite zemlje, ostavljaju svoje kuće i obitelji jer misle da će im bilo gdje, samo ne u vlastitoj domovini, biti bar malo bolje?
Kako bi se ukazalo na to da se za integraciju osoba kojima je odobren zahtjev za međunarodnom zaštitom, a nalaze se na području RH ipak nešto poduzima, MUP je u ožujku 2019. godine poslao javno priopćenje medijima u kojemu tvrdi da aktivno surađuje s brojnim institucijma i organizacijama u Hrvatskoj, među kojima je i Islamska vjerska zajednica, u smislu pružanja psihosocijalne pomoći te provodeći vjerske obrede i druge aktivnosti. U priopćenju je navedeno i da je MUP Islamskoj vjerskoj zajednici ponudio suradnju i pomoć u ostvarivanju financijske podrške, a kroz Fond za azil, migracije i integraciju. Međutim, bez obzira na stavke koje su iznesene u javnom priopćenju, udruge Centar za mirovne studije (CMS) i Are you Syrious (AYS) uočile su krajnje nehumano ponašanje policije kroz varijante koje se odnose na torturu i ponižavanje izbjeglica. Također, navode i veliki propust u selektivnom tumačenju pojedinih pravnih propisa što uzrokuje stvaranje dojma legalnosti određenih policijskih postupaka, kojima se u stvarnosti krše temljna ljudska prava. O zataškavanju propusta MUP-a RH govori i činjenica o neproduživanju ugovora za rad već spomenutih udruga nakon ukazivanja na nehumanost u radu hrvatskih policajaca, čime su CMS i AYS direktno spriječene u obavljanju svoje zadaće, a to je zaštita ljudskih prava koja su opisana u UN – ovoj deklaraciji. Također, u svojim izvještajima međunarodne organizacije, kao što su Human Rights Watch i dopis Povjerenice za ljudska prava Vijeća Europe, objavile su podatke o tisućama dokumentiranih slučajeva nezakonitog protjerivanja izbjeglica i migranata iz Hrvatske od 2016. godine do danas. Samo UNHCR lani je dokumentirao da je tijekom 2018. u Srbiju prisilno vraćeno najmanje 5537 osoba.
Kako stanje ne bi bilo samo crno, kada je u pitanju obrazovanje, možemo vidjeti i pozitivnih primjera osoba koje su migracijama došle i ostale u Hrvatskoj te su se uspješno integrirali u društvo. Sada se obrazuju, jezik već i znaju, pronalaze zaposlenje i rade na tome da doprinesu društvu u zajednici. Vlada Republike Hrvatske u suradnji s IMO-om, Međunarodnom organizacijom za migracije te Gradom Zadrom organizirala je pilot-projekt integracije sirijskih izbjeglica koje su u Hrvatskoj dobile azil. Sedam obitelji tako se prošle zime preselilo iz prihvatnog centra u Kutini u Zadar gdje su naučili jezik, djeca su krenula u školu i vrtić, a roditeljima se pomoglo pri pronalasku posla i smještaja za obitelji. Projekt je funkcionirao najviše zahvaljujući poduzetniku Mladenu Ninčeviću i njegovoj supruzi Sarah koji su odrađivali sve ono što sustav nije.
Moramo naglasiti kako nisu samo stanovnici RH krivi za stavove koje imaju i koje zagovaraju, nego veliku krivnju nose i mediji koji nam često prenose netočne informacije i upućuju nas na neistinu o pravoj situaciji koja se događa te se s toga to masovno prenosi diljem cijele zemlje. Zapravo je potrebno regulirati prijenos informacija te na raspolaganje dati i negativne, ali i one pozitivne informacije o ovoj tematici koja je rasprostranjena na području cijele Europe. S obzirom na područje i stanje koje je trenutno i koje je bilo u Republici Hrvatskoj zapravo je Vlada ta koja je primorana nešto bolje urediti i reorganizirati kako bi se osiguralo primjereno rješavanje ovakve situacije, te kako bi se osiguralo i povjerenje naših građana, ali i povjerenje ljudi koji su iz dalekih zemalja baš završili u našoj državi.
S obzirom na očekivani novi veliki migrantski val, možemo se samo nadati i djelovati prema boljem smještaju. Iako je nemoguće vratiti vrijeme i spriječiti tragedije koje su se dogodile na našim prostorima i zbog propusta odgovornih sustava, možemo iz onoga što se dogodilo učiti i usmjeriti se prema poboljšanju. Dobro je početi upravo od senzibiliranja javnosti, a u čemu veliku ulogu mogu imati mediji. Bili smo svjedocima lažnog obavještavanja i kreiranja iskrivljene slike o migrantima u našoj državi, a sada je vrijeme da se time okoristimo na način da počnemo graditi neku novu, pozitivniju. Važno je ukazati na specifične poteškoće i potrebe te skupine te iznaći rješenja za njih i u konačnici u hrvatskom društvu stvoriti atmosferu prihvaćanja, otvorenosti i tolerancije.
Nikolina Cvitkušić, Ariana Jozić, Tamara Kajtar, Ivona Petrašević, Marcela Varžić, Tena Vukelić
Pravni fakultet Osijek, Studij socijalnog rada, 2. Godina
Kolegij: Ljudska prava