Sidebar Menu
Socijalna integracija je proces povezivanja i ujedinjavanja pojedinaca i skupina u funkcionalno usklađenu cjelinu koja je utemeljena na ravnopravnosti i poštivanju kulturnih različitosti. Naime, poltika socijalne integracije odvija se u tri dimenzije. Prva je pravno-politička dimenzija. Ta dimenzija obuhvaća razna prava, kako politička tako i statusna. U tom smislu možemo spomenuti primjerice boravak, spajanje obitelji, političko sudjelovanje (formalno i neformalno), stjecanje državljanstva. Druga dimenzija integracije je društveno-ekonomska. Ona je usmjerena na tržište rada, to jest kakav je položaj migranata na tržištu rada. To se prvenstveno odnosi na pravo na rad, ali i pristup nekim pravima kao što su socijalna prava, zdravstvena zaštita, stanovanje, obrazovanje. Treća dimenzija je kulturno-religijska. Ona obuhvaća kulturna i religijska prava migranata. Tu se ističe shvaćanje migranata o tome kako ih prihvaćaju, s obzirom na različitosti u kulturnom, etničkom i vjerskom pogledu, u državi u kojoj su se našli i imaju li jednaka prava i mogućnosti. Isto tako, proces socijalne integracije odvija se i na tri razine. Prva je individualna razina. Ona se odnosi na pojedinca, njegovo stambeno pitanje, zaposlenje, obrazovanje i njegovu društvenu i kultralnu prilagodbu u okolini u kojoj živi. Druga se razina odnosi na integraciju organizacija migranata da budu prihvaćene u društvu. One imaju potencijal da pružaju pomoć u kreiranju socijalnih politika za integraciju. I treća je integracija na razini institucija. Imaju dvije vrste institucija koje su od posebne važnosti. Prve su opće, javne društvene ustanove, lokalne ili nacionalne, među kojima ubrajamo obrazovni sustav, sustav koji uređuje tržište rada, zdravstveni sustav ili politički. Naime, te javne institucije trebale bi služiti svim građanima i to na jednak način. Zakoni, propisi, izvršne organizacije, ali i nepisana pravila dio su tih institucija. Međutim, te institucije mogu zanemariti tu jednakost i neprakticirati jednak pristup prema migrantima i ostalim etničkim manjinama. Mogu ih potpuno isključiti kao što to radi većina zemalja u svom političkom sustavu ili djelomično, primjerice u pružanju socijalne zaštite i općenito u sustavima socijalne skrbi. S druge strane, takve institucije mogu otežavati pristup i jednakost s obzirom na to da u svojem radu ne uzimaju u obzir njihove individualne karakteristike kao što su vjera, kultura, jezik i slično. Vezano uz to kako funkcioniraju te javne institucije, od velike je važnosti na toj razini mogućnost prilagodbe s obzirom na sve veći broj raznolikosti u strukturama stanovništva u svijetu. Stoga, ono što se traži od migranata i izgbjeglica je da budu spremni prilagoditi se životnom stilu društva, to jest države u koju su došli. A od društva, to jest države traži se da budu spremne prilagoditi svoje javne institucije s obzirom da je došlo do promjene u strukturi stanovništva. Drugim riječima, od države se traži da ih prihvate kao dio svog društva i poduzmu neke mjere u različitim sferama kako bi im se olakšao život unutar te zajednice.
Migranti i izbjeglice često putuju na isti način, ali migranti napuštaju zemlju iz razloga koji nisu povezani s progonom. Oni možda žele studirati u inozemstvu, ujediniti se sa svojom obitelji ili poboljšati svoje buduće ekonomske perspektive. Migrant nastavlja uživati zaštitu svoje vlade čak i kada je u inozemstvu. Izbjeglice moraju napustiti svoju zemlju zbog straha za vlastiti život ili slobodu. Ilegalni imigrant je onaj tko je ušao u zemlju s legalnom vizom, ali je ostao nakon njezina isteka. Tražitelji azila mogu postati ilegalni imigranti ako im je odbijen izbjeglički status, a ostanu u zemlji domaćinu. Ekonomski migranti napuštaju svoju zemlju kako bi poboljšali svoju ekonomsku perspektivu i svojih obitelji. Izbjeglice odlaze kako bi spasili svoj život ili sačuvali svoju slobodu. Izbjeglica je osoba koja je napustila svoju zemlju u strahu od progona zbog rase, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkoj opciji. Izbjeglica ne uživa zaštitu svoje države i progonom mu može prijetiti i njezina vlada.
Prema podacima Eurostata iz 2017. godine od ukupno 11 706 doseljenih osoba u Hrvatsku, iz inozemstva se doselilo 55,4% hrvatskih državljana i 44,5% stranaca. S druge strane, popis stanovništva iz 2011. godine donosi statističke podatke prema kojima su nacionalne manjine podijeljene u određene modalitete narodnosti kojoj pripadaju, a oni koji svoje mjesto nisu našli u tim navedenim modalitetima smještaju se pod kategoriju ostali. Naime pretpostavka je da će u skorijoj budućnosti u Hrvatskoj biti sve više imigranata i njihovih zajednica stoga je potrebno osigurati identifikaciju svakom pripadniku neke druge narodnosti kako bi stekli status nacionalne manjine u Hrvatskoj te time stekli određena prava.
Hrvatska je u početku bila tranzitna zemlja kroz koju se samo prolazilo do nekih razvijenijih zemalja kao što je Njemačka. Hrvatska još nema strogo određene mjere socijalne politike za integracije kojima bi stvorila uvjete za nastanjivanje migracijskog stanovništva na svojem području i kojima bi im omogućila uključivanje u razne sfere društva. Većina stanovništva RH je prolazak migranata kroz Hrvatsku prihvatila i podržala, no postavlja se pitanje kakvu Hrvatska podršku može dati onima koji se stalno nastane u Hrvatskoj. Hrvatska je članica Europske unije stoga prema zahtjevima EU ima određenu kvotu koliko migranata mora prihvatiti, a to ujedno povlači potrebu za kreiranje mjera socijalne politike koje će urediti pitanje integracije migranata i izbjeglica u našu domovinu.
Kao prvi korak u kreiranju mjera za integraciju novih članova populacije u postojeće društvo, trebali bismo upravo osvijestiti javnost o tom fenomenu. Naime, ovdje se radi o tome da postojeća populacija na nove stanovnike ne gleda kao na strah jer su nepoznati ili su to oni koji prijete njihovoj sigurnosti, njihovoj strukturi, njihovim socijalnim pravima i slično. Važnu ulogu u ovom postupku nose mediji, političke vlasti (i na regionalnoj razini, županijskim i lokalnim razinama), ali i javne osobe bi u tom pogledu imale važnu ulogu. Tom mjerom bismo postigli ispravljanje iskrivljenog trenutnog pogleda na migrante i izbjeglice kao na one koji će samo opteretit sustave (socijalnih pomoći, skrbi, zaštite i slično) koje svojim davanjima (porezima) održavaju građani.
Nakon što bi stanovništvo prihvatilo nove stanovnike, slijedi uključivanje u sustav obrazovanja i na tržište rada. Ovdje se radi o primjerice učenju jezika, ali je bitno i pružanje psihosocijalne podrške. Ovaj zadatak zahtijeva participaciju određenih institucija kao što su Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta, Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Hrvatski zavod za zapošljavanje, sindikate i slične. Time bi se osnivali tečajevi hrvatskog jezika. U rad bi se mogli uključivati volonteri, primjerice studenti hrvatskog i drugih jezika. S druge strane mogu se i zapošljavati recimo učitelji, profesori koji bi određeni fond sati ispunjavali podučavajući nove doseljenike. S obzirom na trenutno financijsko stanje naše zemlje neki inovativni projekti možda ne bi bili izvedivi, no sigurna sam da određeni broj stručnjaka (uz navedena ministarstva koji bi bili potpora) koji imaju senzibilitet za provedbu integracije migranata i izbjeglica mogu pokrenuti takve programe obrazovanja oslanjajući se na fondove EU. U takvom stručnom timu vidim socijalne radnike s obzirom na profesiju koja u svojoj srži ima senzibiltet za multikulturalnost, sociologe, pedagoge, ekonomiste koji bi bili sposobni iskoristiti sredstva iz fondova EU za integraciju, pravnike koji bi se zalagali za prava migranata i izbjeglica, profesore koji bi bili provoditelji aktivnosti učenja, ali isto tako i već nastanjene migrante na ovom području koji su već usvojili jezik i koji bi mogli služiti novim migrantima kao medijatori kulture.
Poznavanje hrvatskog jezika i kulturološka prilagodba i zaposlenika i migranata, uvjet su uspješne integracije kako bi se migrante što bolje uključilo u tržište rada. Problem je i diskriminacija na tržištu rada. Što se tiče poslodavaca, i oni bi trebali proći nekakve sate u kojima bi ih se dodatno osvješćivalo o novoj populaciji koji su njihovi potencijalni zaposlenici, s ciljem bolje interakcije između njih. Problem je što kada migranti i dobiju posao, onda su to slabije plaćeni poslovi, poslovi koji nisu u skladu s njihovim kvalifikacijama, rad u neadekvatnim radnim uvjetima uz kršenje prava radnika s obzirom na radno vrijeme i slično. Još je jednu bitnu činjenicu u ovom kontekstu potrebno spomenuti, a to je problem priznavanja diploma. Naravno da je jezik ključan u zapošljavanju, no zašto bi primjerice ulagali u provođenje prekvalifikacije tih ljudi ili nekakvo obrazovanje ako oni već imaju nekakvo zvanje koje su stekli i na temelju kojeg bi mogli raditi određeno zanimanje samo temeljem poznavanja našeg jezika. Stoga je potrebno, na samome početku, najviše se posvetiti osiguravanju učenja jezika kako bi u našoj državi mogli raditi poslove za koje već imaju neke kompetencije.
Još jedna bitna stvar je da kako se radi na obrazovanju za starije, tako bi se trebalo raditi i na upisivanju djece u vrtiće tako što bi država osigurala besplatna mjesta u vrtićima za djecu migrante dokle god njihovi roditelji ne uspiju zaraditi svoj novac. Što se tiče djece školske dobi potrebno je osigurati besplatne školske udžbenike i školski pribor te besplatnu mliječnu kuhinju pod velikim odmorom za njih.
Bitno je za spomenuti i to da bi se u bilo kakvom traženju ili ostvarivanju prava trebalo migrantima omogućiti prevoditelje kako bi jasno mogli razumijeti što i kako trebaju postupiti. Ti prevoditelji mogu biti osobe posebno zaposlene u tu svrhu, ali mogu biti zaposleni i migranti koji su već usvojili Hrvatski jezik.
S obzirom na širok spektar problema koje donose migracije potrebno je osnivanje tijela koje bi bilo zaduženo za praćenje migranata i izbjeglica, njihovo zbrinjavanje, integracije u svim sferama društva. To tijelo obuhvatilo bi stručnjake, vladine predstavnike, ali i nevladine organizacije te neke kompetentne osobe iz prakse koje bi svojim iskustvima iz prakse pridonosili kreiranju mjera integracijske politike. Naime, mi trenutno imamo tijela koja u svojem spektru djelovanja i rade na pitanju migracija, no ovakav zahvat bi bio puno efikasniji kako za tijela koja se trenutno bave time, tako i za novo tijelo koje bi bilo bazirano samo na pitanja migranata i izbjeglica, ali i za same migrante i izbjeglice.
Također bi bilo korisno snivanje centra koji bi se bavio psihosocijalnom i humanitarnom pomoći, savjetovanjem i pomoći prilikom ostvarivanja socijalnih i drugih prava te tijekom riješavanja administrativnih i drugih procedura u periodu integracije, ali i nakon njega, materijalnom (financijska) pomoći, edukativnim aktivnostima za djecu (pomoć u učenju za školsku djecu), vođenjem raznih tematskih i informativnih radionica te uključivanjem u sportske i kulturne aktivnosti. Ta služba pružala bi socijalnu podršku u gradovima diljem Hrvatske.
Obrazovanje i zapošljavanje migranata i izbjeglica u RH je prvenstveno nužno posebice kad se govori o stambenom zbrinjavanju s ciljem da država iz svog proračuna ne bi morala izdvajati za njihovo stambeno zbrinjavanje, nego kako bi od svoje zarade mogli sebi priuštiti nekakav adekvatan smještaj. S druge strane, ako se radi o onima koji su tek došli u Hrvatsku i nemaju ništa, država im mora omogućiti nekakav smještaj. Po tom pitanju potrebno je osnovati nekakve stambene zajednice i prihvatilišta gdje bi se za prvu ruku smještalo pridošlice. Migranti bi se tako smještali u državne stanove ili bi im stan bio osiguran od strane Ministarstva socijalne politike i mladih. Stambene zajednice trebale bi biti prilagođene potrebama. Bile bi izgrađene tako da sadržavaju određeni broj stanova kapaciteta otprilike 5 osoba. Isto tako morale bi imati i određeni broj pomoćnih ležajeva ukoliko odjednom dođe puno osoba. Trebale bi biti smještene podjednako na regionalnoj razini kako bi bile dostupne u svim krajevima RH. U njima bi se zaposlile osobe koje bi održavale te smještaje i odrađivale administrativne poslove. Smatram da je na takvim mjestima potrebna i osoba iz sigurnosti (policajac ili osobe iz zaštitarske tvrtke) radi prevencije nekakvih opasnosti. To zbrinjavanje bi u prvu ruku poslužilo osobama da se smjeste i da se postepeno mogu integrirati u naše društvo učenjem jezika i uključivanjem na tržište rada kako bi si kasnije mogli priuštiti svoj vlastiti smještaj.
Pristup zdravstvenim uslugama za migrante i izbjeglice je otežan, čak i onemogućen u RH. Pravo na pristup zdravstvenim uslugama mora biti omogućen svima kako bi se osiguralo poštivanje temeljnih ljudskih prava. Stoga bi pristup zdravstvenim uslugama, kao što su hitna pomoć ili bilo kakva druga pomoć koja je potrebna određenoj osobi, morao biti omogućen. To bi se moglo postići propisivanjem zakona za besplatan pristup zdravstvenoj pomoći. Za taj problem bi bilo zaduženo tijelo koje smo osnovali za provođenje mjera integracije, a unutar tog stručnog tima posebnu bi važnost imala osoba iz Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi koja bi se zalagala za izjednačavanje prava na zdravstvo svih ljudi stanovnika RH, a posebice bi se zalagala za besplatne usluge zdravstvene zaštite za tako osjetljive skupine kao što su migranti i izbjeglice. Potrebno je uključivanje prevoditelja u te pristupe.
S obzirom na trenutno stanje u Hrvatskoj kad se mladi sve više iseljavaju i dolazi do starenja populacije, Hrvatska se mora sve više posvetiti politikama integracije stranaca općenito u svojoj zemlji jer će se kad tad, zbog prilika u kojima se nalazi ili će se tek naći, morati okrenuti proaktivnijoj migracijskoj politici. Stoga, onima koji su sada u Hrvatskoj treba pružiti priliku za bolji i kvalitetniji život, a to se može postići integracijom u svim dimenzijama i na svim razinama.
Petrović Marija
Pravni fakultet Osijek, Studij socijalnog rada, 2. Godina
Kolegij: Ljudska prava