Branimir Šloser, Integracija kroz sport

Mogu li se kroz nogomet promicati drugačije ideje osim sustavnog nasilja, diskriminacije s tribina? Branimir Šloser dao nam je odgovor. U Zagrebu od 2014. postoji nogometni klub Zagreb 041 malo drugačiji od drugih. Po čemu ste posebni?

BŠ: Zagreb 041 se razlikuje od velike većine nogometnih klubova u Hrvatskoj po svom ustrojstvu.  Klub je ustrojen direktno-demokratski i njime ravnopravno upravljaju svi članovi i članice kroz Skupštinu koja je naviše tijelo u organizaciji kluba.

Zagreb 041, koji u nazivu ima stari telefonski pozivni broj grada kao zaštitni znak, smišljen je otpočetka kao inkluzivni projekt u svakom demokratskom smislu. Pružanje ruke azilantima kao ravnopravnim sudionicima ove igre ustvari je politički čin značajniji i od onoga natjecateljskog i predstavlja avangardu globalnog pokreta „Against modern football“. Protiv svega onoga profiterskog i nenarodnog u današnjem vrhunskom nogometu. Kako nogomet povezuje ljude?

BŠ: Kako sve nogomet povezuje (a ponekad i razdvaja ljude) su se već napisale brojne knjige i znanstvene studije i to je dosta kompleksno pitanje. Iz našeg iskustva možemo reći da smo kroz nogomet uspjeli povezati razne pojedince i inicijative koji prije nisu imali nikakav doticaj s nogometom. Također nam je nogomet i odlična poveznica sa zajednicom u kojoj djelujemo.  Što se rada s izbjeglicama tiče, on se pokazao kao univerzalni jezik koji svi razumiju. Pogotovo s djecom (koja pri dolasku u Hrvatsku nisu znala niti riječi hrvatskog) se pokazao kao odličan alat za upoznavanje. Jednostavno smo im dali loptu i oni su počeli igrati, da bi kroz iduće treninge vrlo brzo naučili i svoje prve riječi na hrvatskom. Ono što je zanimljivo je da im nakon pozdrava prva riječ koju su naučili bila „hvala”, što pokazuje koliko su bili zahvalni na pruženoj im prilici da igraju nogomet.

U tijeku je svjetsko prvenstvo. Hrvatska za sada dobro stoji, koliko je moguće utjecati na širu javnosti ovakvim akcijama. Ljudi često stvore simpatije ne samo prema vlastitoj, nego i prema reprezentacijama zemalja u kojima nikad nisu bili, a pripadnici te zemlje su i druge rase. Iskorištava li se taj potencijal dovoljno kako bi se zapravo borba protiv rasizma vodila i ističući pozitivne primjere, a ne samo pokušavajući suzbijati negativne?

BŠ: FIFA stalno ima kampanje protiv rasizma, ali teško je reći koliko te kampanje imaju utjecaj, jer smo svjedoci da je rasizma na nogometnim tribinama sve više. To je dosta čudno, jer oni koji se kunu u ljubav prema svom klubu i reprezentaciji često zaboravljaju da među onima koji nose njima sveti dres ima dosta igrača koji su bili izbjeglice i kao takvi su došli i njihove zemlje. Danas u svakoj „jačoj” europskoj reprezentaciji ima nekoliko igrača koji su kao izbjeglice došli u te zemlje.

S kojim se problemima susreću tražitelji azila? Jedan od čestih problema kad su u pitanju azilanti je i njihovo nepoznavanje jezika, kako onog u kojoj se zemlji nalaze, ali počesto i globalnih jezika poput engleskog. Može li sport, u ovom slučaju nogomet, biti integracijska snaga kako bi se i ti ljudi osjećali integriranije?

BŠ: Može nama je i bio. I to ne samo direktno kroz igrače, nego i kroz veliki broj izbjeglica koji su kao publika dolazili na naše utakmice, znajući da su tu dobrodošli.

Kako dobivaju dozvole za nastup u HNL, obzirom da im treba potvrda da nisu članovi niti jednog nogometnog kluba u zemlji iz koje dolaze?

BŠ: Ovo je jako veliki problem, koji bi trebalo rješavati na nekim višim razinama. Naime, bilo koji stranac da bi se registrirao u bilo kojem nogometnom savezu u svijetu mora imati potvrdu iz svoje države da tamo nikad nije igrao ili ako je, da je ispisan. Na tome se inzistira da bi se izbjegla mogućnost da isti igrač bude registriran u više država. Dobiti te potvrde naravno nije problem, kad se ne radi u ljudima koji bježe iz ratom ugroženih područja u koja se ili ne smiju javiti ili se smiju, ali tamo ne postoji mogućnost da im bilo tko izda takvu potvrdu.
Mi smo teškom mukom registrirali par stranaca, svaki je bio slučaj za sebe, gdje je trebalo dosta strpljenja da se to sve riješi. Naravno, igrači koji samo treniraju, a ne mogu dobiti priliku da igraju zbog birokracije, gube interes da dalje treniraju.

Što za njih znači ovaj način integracije?

BŠ: Bilo kakva zajednička aktivnost s tražiteljima azila njima znači jako puno. Često govorimo kako je bitno raditi stvari s izbjeglicama, a ne za njih. Pokazalo se da su sve inicijative koje nisu izmišljale posebne aktivnosti za njih, nego su ih ravnopravno uključile u svoje pokazale odlične rezultate. Tako smo i mi kroz nogomet uključili nešto odraslih i puno djece i to im je puno značilo.
Nažalost, zbog raznih razloga, a najviše zbog jako strogog i surovog sustava dodjele azila u Hrvatskoj velika većina naših igrača i djece više nisu s nama, nego smo morali svoju sreću potražiti u drugim zemljama. Nadamo se samo da će u tim drugim zemljama imati više sreće nego kod nas i da će i tamo naići na inicijative poput naše, koja će im pomoći da lakše prođu kroz jako težak period svog života.

Imate volontere uključene u rad s azilantima? Koji su njihovi zadaci? Kako azilanti reagiraju na njih?

BŠ: U našem klubu su svi  volonteri, pa tako i oni koji rade s tražiteljima azila. Najviše aktivnosti je bilo oko prijevoza ljudi i djece na naše treninge i utakmice, ali djeci smo pomagali i oko škole, nabavi potrebnih stvari, prijevozu na rođendane i slično. Za jednu obitelj koja je dobila azil smo organizirali i akciju prikupljanja stvari za namještanje stana koji im je dodijeljen, tako da smo se bavili i selidbom i kućnim popravcima i svim onim čime se i inače ljudi bave kad pomažu svojim susjedima.