Sidebar Menu
Iako je njihov broj zanemariv u odnosu na ukupni broj školske djece u Hrvatskoj, zahtjevi i važnost njihove integracije u obrazovni sustav nipošto nisu zanemarivi. Dvadesetak vrtića te osnovnih i srednjih škola u Kutini, Zagrebu, Splitu i Zadru već je imalo iskustva s prijemom djece pristigle iz zemalja ugroženih ratnim stradanjima. Djeca koja su zajedno sa svojim obiteljima napuštala vlastite domove spašavajući živu glavu, možda izgubila nekog člana obitelji, koja su prošla nezamisliva iskustva i traume kroz višemjesečno putovanje do naše zemlje, koja ne poznaju hrvatski jezik ni običaje, a najčešće ni latinično pismo te koja su vjerojatno zbog ratnih razaranja u svojoj zemlji i zbog trajanja puta izgubila više mjeseci ili čak nekoliko godina školovanja, svakako ne predstavljaju tipične učenike i učenice koje je dovoljno u školu samo upisati, osigurati im 70 sati učenja hrvatskog jezika i poželjeti dobrodošlicu.
Da bi se djeca zaista integrirala u školu, a onda i u društvo, potrebno je mnogo više. Pažljiva i dobro isplanirana priprema školske zajednice ključni je preduvjet za njihovu uspješnu integraciju. To uključuje pripremu kompletnog školskog osoblja na dolazak djece (od učitelja i ravnateljice do kuharice i domara), kao i edukaciju o temama različitosti, interkulturalnosti, ali i traume, te posebnostima poučavanja ove skupine djece. Također predviđa i pripremu razredne zajednice i njihovih roditelja kako bi svi zajedno, lišeni predrasuda i neznanja, mogli pružiti što bolju dobrodošlicu novim učenicama i učenicima koji u Hrvatskoj zasnivaju svoj novi dom.
Važnost škola u integraciji izbjeglica i migranata ne može se prenaglasiti. Obrazovni sustav glavni je agens socijalizacije svih, pa tako i novopridošlih članova svakog društva. No, za njih je on znatno važniji nego za domicilnu djecu – vrtići i škole predstavljaju ne samo sredstvo učenja jezika, već i usvajanja kulture, ali i, što je možda najvažnije, formiranja veza i odnosa s drugom djecom. Dugoročno, upravo ovaj proces stvara vezivno tkivo između novopridošlih i „starosjedioca“. Zbog toga, iako je obrazovna uloga škole glavni razlog njena postojanja, za djecu pristiglu iz drugih zemalja glavna uloga škola je prije svega integracija. Djeca koja se školuju u Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku postat će odrasli ljudi koji osjećaju pripadnost svojoj novoj domovini.
Također, već od samog početka djeca pomažu i svojim obiteljima da se integriraju – pomažući im pri usvajanju hrvatskog jezika, ali i normi i običaja hrvatskog društva. Usto, njihovo školovanje roditeljima daje značajnu nadu da će budućnost njihove djece biti bolja, što predstavlja važan temelj za njihovu što kvalitetniju prilagodbu. Tegobna iskustva rata, izbjeglištva i putovanja do Hrvatske ostavila su trag na psihološkoj dobrobiti djece i odraslih. Najveći broj iskusio je traumatske događaje i potrebna im je podrška pri uspostavi funkcionalnog, normalnog, života. Upravo činjenica da im djeca pohađaju školu ili da su oni sami uključeni u neki oblik formalnog ili neformalnog obrazovanja koje će im pomoći osigurati zaposlenje i brinuti o sebi i svojoj obitelji izvor je značajnog optimizma, jako potrebnog u njihovoj situaciji i nužnog za oporavak i njih i njihove djece.
Nezanemariv dio djece iskusio je ozbiljne traume i gubitke i pati od problema izazvanima njima. Upravo zbog toga nužno je uključiti ih u školovanje što ranije. U kriznim situacijama – a izbjeglištvo je jedna od njih – škola vraća osjećaj normalnosti, pa je uključivanje djece u obrazovanje ključan faktor prevencije daljnjih problema ove najranjivije društvene skupine.
Uspostava nediskriminirajućeg i poticajnog školskog okruženja kako bi novopridošla djeca mogla imati jednake šanse za uspjeh u životu kao i ona čije obitelji tu odavno žive nije samo civilizacijska nužnost. Sva svjetska iskustva pokazuju da škole koje su svojim načinom funkcioniranja i ophođenja uključujuće i poticajne prema manjinskoj izbjegličkoj djeci, ujedno su inkluzivne i prema svim drugim manjinama koje postoje u redovnoj učeničkoj populaciji. Time uvelike profitiraju i ostala djeca s raznolikim posebnim potrebama i manjinskim predznacima koja postoje u školi. Drugim riječima – uvažavanje potreba i obzirnost prema djeci izbjeglicama senzibilizira škole na različitost i donosi velike koristi svoj djeci i čitavom društvu.
Pravovremeno, dobro promišljeno i inkluzivno obrazovanje za izbjeglice izuzetno je važna karika u njihovoj integraciji u hrvatsko društvo. Školski sustav i škola senzibilna prema izbjegličkoj djeci može predstavljati ključnu razliku u tome hoće li se za desetljeće-dva vrijedni i istaknuti članovi hrvatskog društva zvati imenima koja nam više neće zvučati neobično.
Jasna Belamarić, Rast i razvoj