Sidebar Menu
Kolegice iz Hemayata su nam objasnile da već godinama uspješno rade s osobama iz raznih zemalja, na njihovim materinjim jezicima, uz pomoć prevoditelja, što je čak uključivalo i izbjeglice s područja bivše Jugoslavije koje su tijekom rata pobjegle i ostale živjeti u Austriji. To nam je bila motivacija da, u sklopu Društva za psihološku pomoć, educiramo prevoditelje, savjetovatelje i psihoterapeute o tome na koji način možemo surađivati i pokrenemo program savjetovališta za izbjeglice.
Izazovi od samog početka
Pružanje podrške izbjeglicama, prvo u prihvatilištima Porin i Kutina, zatim u prostorijama našeg redovnog savjetovališta pokazalo se jednim od najizazovnijih područja rada s kojim sam se dosada susrela. Naime, kada pomagač kvalitetno surađuje s prevoditeljem i kada zna pratiti proces „u trijadi“, glavni izazovi ne proizlaze iz činjenice da klijent i pomagač govore različite jezike. Glavni izazovi, za mene kao pomagača, zapravo proizlaze iz činjenice da osobe s kojima radim, posebno tražitelji azila, imaju znatno sužen broj životnih izbora kojima bi mogli pokušati riješiti problematične situacije koje im stvaraju poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju kao što su koncentracija, pamćenje, spavanje, prehrana i slično. Uobičajen stav psihoterapeuta prema klijentu donekle je sličan izjavi poznate pjesnikinje Denice Frohman koju u zadnje vrijeme vidimo po društvenim medijima: „Tvoja rana najvjerojatnije nije tvoja krivnja, ali odgovoran/odgovorna si za njezino zacjeljivanje.“ Psihoterapeuti niti u jednom slučaju nemaju (niti žele imati) mandat da procjenjuju krivnju za ono što se klijentima dogodilo, ali s jedan od ciljeva može biti osnaživanje klijenata za preuzimanje odgovornosti za brigu o sebi i zacjeljivanje rana koje nose. Primjeri iz prakse koji oslikavaju razliku u radu s izbjeglicama i građanima su slijedeći: klijent koji dolazi na terapiju s objašnjenjem da je duže vremena depresivan, pokušao je svakakva rješenja bez ikakvih poboljšanja stanja, a odbija lijekove koje mu je psihijatar preporučio, je osoba koja ima mogućnost izbora i odbija ponuđeno rješenje. Klijent koji je tražitelj međunarodne zaštite nema pravo na puno zdravstvenu zaštitu već samo na jedan dio. Radi toga nema pristup nekim lijekovima koji bi mu pomogli da se nosi s posttraumatskim stresom ili može biti hospitaliziran za psihijatrijsko liječenje samo u određenom broju vrlo ekstremnih situacija. Tu se radi o osobi koja nema izbora ili su ti izbori vrlo suženi. Takve situacije utječu i na terapijski rad jer je „manevarski prostor" unutar kojeg klijent može poduzeti odgovornost za sebe, brinuti o sebi, raditi na rješavanju problema izuzetno smanjen. Drugim riječima, često sam se našla u situaciji da kada npr. tražitelj azila kaže da nema više mogućih rješenja koja može isprobati i da mu samo preostaje čekati, da zaista znam da je to tako. Pri tome, vidim da svako daljnje održavanje neizvjesnosti izuzetno negativno utječe na mentalno zdravlje osobe. Suosjećati s osobom koja nema izbora je zaista teško. Osim što sam osjetila barem djelić onoga kako bi se osjećala da sam u klijentovoj situaciji, moja potreba da se osjećam korisno i uspješno kao pomagač bila je često neispunjena. Na ovom mjestu važno je redovito sudjelovati u superviziji i podsjećati se da samim time što sjedimo s klijentima dok prolaze kroz najteže situacije, što slušamo s prihvaćanjem i empatijom, jesmo korisni.